keltski horoskop...
HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)
Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću
Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.
Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.
predložak: Anna Mortis
slika: Anna Mortis
The Wayfarer - Mlin
Kiša... Jedna od stvari koje ne volim kada sam na putu. Ako imam sreće, to je onda samo lagano padanje kapi na zemlju, koje mogu preživjeti, ali ako me sreća baš i ne prati, kao sada naprimjer, dogoditi će se prolom oblaka, izazvan samo od strane Bogova, kako bi mi uljepšali život.
Da uljepšali… Da mi nije mog kožnog plašta, kojeg sam dobio od oca, bio bih mokar kao štakor koji je upao u vodu i pokušava spasiti živu glavu izlazeći iz nje.
Nikad ne bih rekao da će pasti ovako, pa nije ni oblačka bilo na nebu. Odjednom su se stvorili ovi mračni oblaci, kao da su od samog podzemlja poslani, i curi iz njih, kao da netko želi preplaviti ove zemlje.
Sjedim kao kokoš ispod stabla koje jedva da i ima nekih listova na krošnji, što ipak omogućava kiši da me kvasi. Osjećam kako kapi kiše tuku po kapuljači moga plašta, koji me jedva, pošto ima više rupa na njemu nego kože, ali samo jedva čuva od sigurne kupke kišom.
Ah do vraga! Voda mi je promočila kroz čizme.
''Čizme od vrhunske kože, samo dva zlatnika, garantiram suha stopala čak i ako plivate sa njima, ili vračam duplo novac'' vikao je trgovac, kada sam kupovao te kožne navlake za stopala. Kako bi mi sad njegov vrat sjeo u ruke... samo bih lagano trznuo zglobom, i moje frustracije nestale bi u trenu. A i njegove muke. Hmm, da, ajde barem mi je malo lakše kad sam ga u mislima malo izmasakrirao.
A moglo bi biti gore, sjedim ispod drveta, ali dobro da nema grmljavine...
"Da, i može biti gore, kako sam razmišljao o grmljavini, i o tome kako se ona ne voli sa drvećem, na nebu je zabljesnulo, kao da je sunce odjednom izašlo na horizont. Da, nakon bljeska je uslijedio jak prasak koji je istjerao dušu iz mene od straha, imao sam osjećaj, kao da je nebo puklo i da će pasti na mene..."
Jao, baš mi je krenulo danas... ako se uskoro ne sklonim negdje, izgledat ću kao kokoš koja je upala u vodu. Pokislo... Jako pokislo...
Prije nego što je pala kiša, na putu sam ugledao stari napušteni mlin, pokraj potoka, koji je svojim izgledom plašio, i nekako nisam htio ući unutra. Bio je skoro pa napola srušen, s jedne strane je imao vjetrenjaču, zapravo, ono što je ostalo od nje, samo tri kraka, svaki skoro pa uništen, i četvrti koji je ležao na podu. S druge strane vodeni kotač, koji je istrunuo u vodi, i lagano se kreće naprijed i nazad.
Jedna strana zida je bila skoro pa napola srušena, i kako je vjetar prolazio kroz njegove ostatke, činio je vrlo jeziv huk. Uz sve to, vjetar je pogurivao ulazna drvena vrata koja su se njihala, i lupala o zid. Izgledalo je kao da neka duša stvarno lupa njima, i plaši prolaznike.
Upravo zbog tih malih anomalija sam odlučio nastaviti dalje putem, ne okrečući glavu nazad.
Da, i to je sad jedino mjesto koje znam da ima, koliko toliko, krov na sebi.
A meni je već i druga čizma propustila vodu i smočila mi stopalo. Baš lijepo, tako imam osjećaj da će me nešto i u tome mlinu zadesiti. Ma mora, nisam ja te sreće da dođem tamo, i da me fino usluže tri lijepe djevice koje će mi se podati ako ostanem prespavati.
Mhda, hajde nazad do mlina. Mislim da ova kiša neće tako skoro prestati.
"Krenuo sam nazad trčećim korakom, popraćen još pokojim blijeskom i grmljavinom, koja me samo požurivala da što prije dođem do mlina.
Kako sam bio sve bliže, polako se izdizala slika te razrušene utvrde koja je nekoć prehranjivala neke ljude koji su tu radili.
Napokon sam stigao do nje i u tome trenu je puhnuo vjetar koji je prošavši kroz ruševine izazvao takav huk koji je učinio da mi se ionako već pokisle drake na tijelu nakostriješe."
Ah Bogova mu, ulazim unutra pa makar mi to bilo zadnje... a neće...biti zadnje. . . valjda. . . . . . . .o Bogova mu. . .
"Polako ali sigurno ušao sam kroz vrata i uglavio ih sa kamenim blokom koji je ležao na zemlji kako me ne bi plašila svojim ljuljanjem i udarcima o zid.
Unutra se moglo vidjeti kako u taj prostor nije nitko već godinama zašao, oprema za rad u mlinu je bila razbacana na podu, kožne vreće svuda okolo, razlomljeni drveni stol i stolice, i veliki mlinski kameni kotač koji je nekad mljeo zrna žita, a sada obavijen prašinom i paučinom stoji i propada.
Prizor mi je bio čudan, izgledalo je kao da se tu netko borio. Kako sam kročio dalje, tako sam vidio još polomljenih stolica, razbacane drvene čaše i zdjele, i uništene drvene krevete. Pri kraju kuće, unišen zid iz kojeg je dopirao vjetar koji je činio svojim prolaskom kroz kuću te famozne jezive zvukove, i krov je bio uništen, kao da je gorio."
Hmmm, u sredini ove prostorije je suho... Oko mene ima mnogo pokidanih drvenarija, dobro će poslužiti da upalim vatru i zgrijem se, skoro pa ne osjećam stopala koliko su mi mokra...
"Kako se plamen razbuktavao, tako su mi se strahovi smanjivali, i ovaj stari mlin i zvukovi u njemu više nisu izgledali tako jezivo tako da sam zaspao uz vatru sušeći svoju mokru kožu, ne obazirajući se više uopće na zvukve ili prizore koji su dopirali izvana, iznutra i na veliki prolom oblaka koji je svojom kišom čistio sve pred sobom...
Barem sam tako mislio.
Negdje usred pola noći, moj san je postao nemiran, sanjao sam sebe, kako spavam u tome mlinu. Sve sam vidio kristalno jasno. Odjednom se vatra koju sam zapalio počela razbuktavati sve brže i strašnije, sve dok nije poprimila oblik nejasnoga tijela, koje vrišti od bolova i tuge, i pruža svoje rasplamsale ruke ka meni. Makar sam znao da je to sve san, nisam se mogao probuditi. Vukao sam mač iz korica, i zavitlao ga prema demonu koji me je spopao, a mač se na dodir te vatrene beštije rastalio, i u ruci mi ostade samo drška. Nabasao sam na komad drveta, kojim sam zamahnuo ka prikazi, u nadi nekakve obrane, ali bezuspješno. Drvo je zahvatilo plamen, koji je polako prilazio k meni. Pokušavao sam pustiti to drvo, ali me ruke nisu slušale, i napokon, vatra, koja je polako puzala drvetom, je doprijela do mene, i obuhvatila me u trenu. Osjetio sam vrućinu, osjetio sam bol, i počeo sam se derati od agonije koja me je prožimala. Bilo je tako stvarno, unatoč tome što sam samo sanjao.
Kako me vatra gutala, tako su mi se pred očima pojavile slike mlina, mlina koji gori, ljude koji tamo rade, kako ga brane, ali bezuspješno. Brane od bandita koji haraju ovim zemljama, opustošujući i otuživajući svako mjesto kroz koje prođu.
Bandite, koji drže baklje s kojim su ga zapalili, sa plijenom kojeg su izrobili i bolesnim osmjehom na licu odlaze u ranu zoru prema izlazećem suncu. I na kraju, prizor žene. Žene koju nikad nisam u životu vidio, kako stoji krvava na ulaznim vratima dok mlin gori.
Odjednom su slike nestale, vatra koja me gutala je isčeznula, i vatrena prikaza je stala pred mene i svojom plamtećom rukom pokazala na kraj hodnika, u koji nisam htio stupiti. Pogledao sam prema tamo ali nisam ništa vidio. Kako sam okrenuo glavu nazad ka njoj, nestala je, i samo sam začuo jezivi krik žene, koji me je trznuo iz tog prokletog sna...
Probudio sam se vriskom, vriskom koji je nadjačao onaj jezivi ženin vrisak....
Srce mi je tuklo jače od konjskih kopita koja tuku po zemlji, bio sam mokar, ali ovoga puta ne od kiše, već od znoja......."
---nastavlja se---