keltski horoskop...
HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)
Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću
Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.
Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.
predložak: Anna Mortis
slika: Anna Mortis
the wayfarer ....nastavak.....
Kako sad to!? U nevjerici sam i kroz glavu mi prolaze svi silni turniri borbe šakama koje sam prošao, turniri mačevanja gdje sam uspio osvojiti nešto novaca i titulu, i krvave borbe u arenama gdje sam izvukao živu glavu i pobjeđivao. A sada bespomoćno ležim, čekajući da lik samo trzne svojim zglobom i presiječe mi vrat??
Pod mojom rukom se osjeti suha zemlja... prašina... mogu je zgrabiti, ali samo kad bih mogao pomaknuti ruku i baciti mu prašinu u lice.... Mogao bih! Lik samo sjedi na meni, trznuti ću kukovima taman toliko da mi se ruka oslobodi... Samo da njemu u međuvremenu ne trzne ruka i presiječe meni vrat. Moram probati, neću ovako otići! Ne ovako bespomoćno i sramotno u klinču...
Uzimam dah kao da mi je zadnji i zabacujem se cijelim tijelom, kako bih samo malo uspio osloboditi ruku...
Uspijeva mi! U žaru uzbuđenja bacam prašinu sa zemlje koju sam zgrabio rukom, liku prema glavi, što ga je zaslijepilo te se krenuo hvatati rukom za oči i sad bez ravnoteže tetura prema meni na što odgovaram urlikom i bacam se na njega, koliko sam širok i dugačak.
Kako je spodoba pala na pod, čuo sam kako zbog udarca izlijeće njen zrak iz pluća, i jedva dolazi do novog uzdaha. Kako sam ja sad bio na njoj, ushićeno sam uzviknuo ''Ha, kako se stvari promijen......''
Ali nisam stigao ni izgovoriti zadnju riječ do kraja, kadli taj fantom učini pokret sličan onome koji je mene izvukao iz klinča, i baci me ponovno na zemlju... Ovoga puta sam ležao trbuhom prema zemlji i licem prema dolje. Kako bi stvar bila sramotnija, zgazio je moju glavu nogom, čvrsto držeći kako se nebih mogao pomaknuti. Uz to osjetim hladnu oštricu, stisnutu na moja leđa.
''Tko si ti!?!?'' Uzviknu fantom nekim čudnim glasom, koji ne priliči muškarcu...
''Tko sam ja?!? Ja bih tebe mogao isto pitati! Ja sam samo putnik, i tu sam zastao prespavati, kad sam vidio da ti dol... Nije važno tko sam ja lopove! Ti si došao i kopao po mojoj naprtnjači! Pljačkati si me htio! Pusti mi glavu pa da to riješimo kao muškarci, svatko sa mačem u ruci!''
Na moje iznenađenje, fantom, ili kako sam mislio, bandit, pusti moju glavu i počne se histerično smijati.... Užasnut sam se okrenuo prema njemu, i onako prestravljenog lica, koje je bilo prekrito prašinom u koju me je noga gurala, pogledah prema njemu..
Spodoba se smijala i konačno krenula skidati stari strunuti plašt sa glave....
Nešto me presjeklo u grudima... Bio je to moj ponos. Ponos koji se prepolovio na pola kada sam vidio tko se skrivao ispod plašta..
''Ti... ...ti si žena!!!!'' Uzviknuo sam ljutito i u nevjerici..
''Hahahahahaha... Vidim da prepoznaješ kojega sam spola, hajde barem ti to bolje ide nego boriti se.''
Htio sam izreći nešto, ali riječi su mi se plele, lomile nadasve na jeziku, bio sam ljut, ljut na nju, ljut na sebe! Pa Bogova mi, borio sam se sa čovjekom duplo većim od mene i pobijedio....
Nisam nalazio logiku u cijeloj situaciji...
''Hajde što se sada duriš, DA, žena te pobijedila, ti ponosni ratniče. Ali ako ti je utjeha, još se nikad nisam borila s nekim tko je toliko dugo izdržao.. Čak sam te precijenila i uspio si me nadjačati u trenu. Ali samo u TRENU Hahahaha!''
Imala je pravo.. bio sam nemoćan kao ždrijebe koje pokušava hodati, i tetura prema majci tražeći sigurnost....
''Slušaj, ja sam tu u prolazu. Vidjela sam vatru u daljini pa sam krenula prema njoj. Kada sam došla nisam tu nikoga našla, pa sam mislila da te nešto dočepalo, zato sam odlučila pogledati u naprtnjaču..''
Da....Možda sam se malo lošije ovoga puta borio, ali prepoznajem laž nadaleko..
''Ne laži ženo, vidiš i sama da je vatra svježe zapaljena, a skrovište je dosta dobro, i u blizini nema baš opasnih beštija, osim tvora kojeg sam vidio nedaleko, a i pitanje je dali je sposoban zgrabiti me, jer čim me uvidio, pobjegao je.''
Hajde da te sad čujem gujo lažljiva, mislio sam u sebi ne spuštajući pogled s nje.
''Dobro, imaš pravo, nisam to mislila, došla sam s namjerom da pojedem nešto... 4 dana hodam ovom zemljom, i nisam uspjela ništa uloviti... Gladna sam kao polarna lisica. Ali nisam te našla tu u tome trenu, a nisam bila strpljiva i pričekala da se vratiš.... Stvarno sam jako gladna.''
Polako sam ustajao i skupljao strijele koje su mi se rasule pri skoku na nju, i mač koji je ležao obavijen prašinom od pada.
Moj kameni i ljutiti pogled koji je bio uperen prema njoj je omekšano... Pa dobro, imam još samo malo mesa koje sam mislio smazati za doručak... A što ću jesti ujutro??? Ah kvragu i sve, nije mi srce od kamena. A i žena mi se činila u neku ruku dragom. HA! Dragom... Skršila me kao suho granje, i to dva puta. Bila je sve samo ne draga u tom trenu prema meni.
''Hajde sjedni, ostalo mi je nešto mesa, kruha i vode. Nadam se da imaš jake zube, kruh je već nejestivo tvrd. Ali to je sve što imam, i dat ću ti to samo ako ostaneš tu da sutra zajedno probamo nešto uloviti.''
Kako sam joj to rekao, oči su joj se raširile, i smiješak joj je banuo na lice.
''Naravno!!! U dvoje ćemo sigurno uloviti nešto!''
Nisam glup, naravno da postoji mogućnost da će me ujutro opljačkati i zbrisati. Ubiti me neće, jer je to mogla već dva puta zaredom napraviti. Ali tako je dugo prošlo od kad sam zadnji puta komunicirao sa čovjekom. Ovo druženje će mi dobro doći.
Sjeli smo pored vatre i pružio sam joj krpom zamotano jelo. Jela je kao da nije hranu pola stoljeća vidjela. Onaj kamen od kruha je jela kao da je maslac.... Meso je nestalo u trenu, a zatim je i ostatak kruha dokrajčila. Popila je vode, i uzdahnula.
''Hvala ti, skoro sam zaboravila kako se jede...i što pričaš ti, kruh je baš bio dobar. hahaha
''Sjetio sam se da mi je ostalo još malo duhana. Mislio sam da je prigoda, i zapalio sam ga, kako bi razgovor bio opušteniji.. Izvadio sam lulu koju sam dobio od djeda dok sam još bio maleno dijete makar tada nisam znao što je to. Utabao sam ostatak duhana unutra i zapalio.
Naravno da nisam zaboravio da mi je prije nešto malo vremena gurala nogom glavu u prašinu na tlu. To me izjedalo, i sama pomisao na to mi je dodatno slamala, moj već ionako slomljen, ponos.
Tko je ona, gdje se naučila tako boriti, odakle je.. To je samo dio pitanja koje mi je strujilo kroz glavu.
Mjesec je sjao, nebo je bilo čisto poput rijeke, a vatra koja je plamtjela pokraj nas je grijala, i bliještilana oštrici mača kojega sam u međuvremenu uzeo čistiti i brusiti.
Ona je krenula prva pričati. Rekla je da je izdaleka............