keltski horoskop...
HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)
Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću
Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.
Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.
predložak: Anna Mortis
slika: Anna Mortis
...the wayfarer ...
Neka ptica cvrkuće... Vrijeme je da se probudim i krenem dalje, ali ne da mi se.. tko zna koliko je još udaljen najbliže selo na koje ću nabasati i zaraditi koju paru, i štogod hrane... Hajde ustaj. Hajde dosta je bilo...
Otvaram oči, i kako okrećem glavu ka nebu, zasljepljuje me popodnevna zraka sunca koja se probija kroz krošnju ovog drveta pod kojim ležim. Gledam oko sebe i ne vidim u udaljenom horizontu ništa osim zelenih livada, pokojeg drveta sa bujnom krošnjom, i pokoju omanju stijenu.
No vrijeme je da se krene, ovo lijepo mjestašce nije dobra lokacija da se provede noć.. Preotvoreno je, i lako mi se može netko.. ..ili nešto prišuljati kriomice, a to ne bih volio.. Dižem se i sežem za rukavicama od brušene slonove kože koje sam osvojio u jednoj lokalnoj tuči, gdje su ulozi bili novci ili dragocjenosti. Uh, tada me zadnji, i najjaći protivnik fino natukao po rebrima... Zaboli me još dan danas kad se sjetim toga...A čeljust me boljela još 8 noći kasnije.
. . .Ali neka, jer bilo je vrijedno ovih rukavica.
Kako sam posegao za opasačem od mačevih korica, primjetio sam kako mi je kopča pukla na njemu. Kako ću sada dovraga, nositi ga cijelo vrijeme u ruci? Ma, ajde. Može biti i gore, a malo takve tjelovježbe mi neće škoditi.
Zašto mi plašt nije tu na grani gdje sam ga objesio!? ..Ah eno ga malo dalje, prosut po travi.. Mora da je vjetar zapuhao doh sam spavao i srušio ga s drveta gdje se provjetravao. Pogledam ka luku i strijelama... Jedan, dva, tri...Pet strijela. Morat ću paziti na što i kako ih trošim. Hajdemo i s time na jedno rame.
Hmm još samo naprtnjaču na drugo rame i spreman sam. Ho-ruk! Malo je poteža, ali dok ne kupim neku mulu da mi nosi stvari, morat ću se pretvarati da sam ja mula. U naprtnjači imam neke dragocjenosti koje mi ne trebaju, ali zato će drugi ljudi biti spremni na zamjenu za njih. Jednu frulu koju koristim kada želim odmoriti tijelo i opustiti um, kruh star dva tjedna i neznam zašto ga još navlačim samnom, i nešto malo suhog mesa. Oskudno, a gladan sam. Možda danas ulovim nekog zeca ili sisavca koji će poslužiti za večeru. A možda i ne... Nisam jeo normalno dva dana
Krećem dalje na put i ostavljam iza sebe nepoznato drvo gdje sam se uspio odmoriti na četvrt dana. Krajolik je malo oskudan, stvarno nema ništa osim par drveća i pokoje stijene. A barem ovdje priroda ne izgleda žedno. Trava je dosta zelena.... Mora da je u blizini neki izvor vode, ili potok.
Nakon još četvrt dana hodanja dolazim do vrha jednog brežuljka gdje mi vidik dopušta pogled na malo dalji horizont. Hmm.. Neznam koliko je udaljeno najbliže obivalište ljudi, a sunce je skoro zašlo... Trebao bih se stacionirati i polako upaliti vatru.
Na vrhu drugog brda se nazire jedna stijena u obliku male spilje. Ma bit će dobro za noćas, bolje ovo nego kad nekad nisam imao ikakvog skrovišta na vidiku, i gdje sam morao probdijeti noć sa strahom da me neka beštija ne raskomada.
Dolazim polako do te stijene i zavlačim se ispod. Na putu sam skupio suhoga lišća i pokupio par grana koje su bezživotno visile ispod jednog drveta. Taman za odličnu vatricu.
Paleći vatru sa još ono malo kremena što mi je ostalo, pred očima mi se prikaže uspomena oca i majku... Sjetio sam se kako su me kao djete izveli u šumu, kako bi me otac naučio loviti. Kasnije bi sjeli svi oko vatre, i uživali u fino pečenom mesu.... Joj bogova mu! Sad sam samo više gladan! A opet nisam naišao na neku divljač....
Kvragu, izgleda da mi je za večeru opet suho meso. I kameni kruh naravno.
Pojeo sam pola od ostalog mesa, a kruh, režući ga o oštricu mača, jedva nekako sažvakao... Čak je i bio dobrog okusa, i kada ga se dobro navlaži ustima, čak i omekne. Zalio to sve vodom iz kožnog mjehura, zavalio se nazad o stijenu i sad gledam u vatru. Oči mi polako postaju teške... čak mi i vatra bježi dok gledam u nju.. Čekaj, vatra mi bježi? Trznuo sam se iz polusna... Pa to je druga vatra! Zapravo je to čovjek sa bakljom i dolazi prema meni. Ah kvragu, šta sad, taman sam skoro zaspao. Neznam tko je, i što želi... Najbolje da se sklonim.
Grabim mač u ruke, a ostatak ostavljam ispred vatre na podu, kako bih zaokupio tog noćnog šetaoca, dok ga ne procijenim skrivajući se.
Kriomice se sklanjam iza stijene, i lagano penjem uz nju, zapravo gmižem uz nju, kako bih mogao zaskočiti čovjeka u slučaju da ne dolazi s najboljim namjerama...Čujem ga, sve je bliže, Srce mi počinje lupati toliko jako, da imam osjećaj da će ga on čuti... Evo ga. Ipred vatre je sada, čujem mu korake. Dolazi do naprtnjače i počinje mi kopati po njoj. Ahh znao sam da je neki lopov. Sad je idealan čas za zasjedu. Skočiti ću na njega i ošamutiti ga, bolje nego ubiti, tek onda neću znati što je htio od mene.
Izvirujući sve više sa vrha stijene, i dižući se na noge, uviđam da spodoba nosi razderani plašt, koji me spriječava da mu ugledam lice. Sežem za mačem i vadim ga iz korica te skačem na njega sa namjerom da ga udarim drškom po glavi.... Ali nekad se sreća preokrene, i jednostavno ti se krene rugati...
Ah kvragu! Lik me primjetio, i u dijeliću sekunde se izmakao,te je moj let pretvorio u pad.... Zagnjurio sam licem po zemlji, gutajući prašinu i komadiće zemlje... Zapanjen se pokušavam brzo okrenuti na leđa, ali prekasno.. Lik je skočio na mene, te mi udarcem noge izbija mač iz ruke.. Počinjem se hrvati sa njime i zadajem mu par udaraca, na što lik čini neke meni neshvatljive pokrete tijelom i u trenu me uspijeva savinuti kao vruće željezo i blokira mi ruke i noge....Bogova mi!...Nemogu se pomaknuti! Gledam u njega, ali ne vidim mu dobro lice zbog plašta na glavi, samo oči koje odsijavaju od razbuktale vatre.. Srce mi više ne kuca, već lupa od straha, jer se stvarno ne mogu pomaknuti zbog načina na koji me uhvatio! Odjednom lik poseže rukom iza leđa te vadi bodež koji se sjaji od vatre koja gori iza njega.... Naslanja mi bodež na vrat.... O bogovi, što sad?...