Stream of Unconsciousness

Do unto others as they've done to you.

Koliko je opravdano navedena izjava?

…

Želite li dugi ili kratki odgovor?

(rhetorical question)

Uzmimo nekoliko hipotetskih situacija (i pokušajmo ih actually i pročitati).

Prvo, upoznajmo likove (i ne, nema Ljudevita :P ).

Marko i Josip su bipedalna stvorenja sumnjivog karaktera i upitnog moralnog koda, i.e. ljudi. Sad, ti [gestures « with fingures] ljudi [/gestures « with fingures] imaju nesreću svakodnevno komunicirati i biti u stalnom kontaktu jer zajedno rade.

Priča broj jedan:
Prije mjesec dana, Marko je zamolio Josipa da riješi određenu papirologiju za njega što je Josip, jer je tog trenutka bio žestoko napušen, prihvatio. Kada je papirologija bila završena, Marko je preuzeo svu slavu rješavanja tog problema. Da priča bude zanimljivija, kad su svi kasnije pili pive u obližnjem bircu, Marko je pred svojim kolegama podjebavao Josipa i vrijeđao ga.

Kraj priče broj jedan, verzija jedan:
Josipu je dopizdilo pa su se oni dva počeli fatati i tuči. Tijekom naguravanja je Marko, koji je fizički jači, nezgodno odgurnuo Josipa koji je pao i raspidzio se na rubu bara. Josip se oporavio, no mržnja između njega i Marka nije prošla.

Kraj priče broj jedan, verzija dva:
Josip, budući da se ravna prema 'Čini drugima kako želiš da oni tebi čine', progutao uvrede i nastavio biti ljubazan prema Marku. Kad se opet nakupilo papirologije, situacija se ponovila – Marko je opet htio da Josip to riješi, a Josip je, mumljajući svoju mantru, to i učinio. Iskorištavanje se nastavilo.


U prvoj verziji, Josip se vodio 'Čini drugima kao što oni tebi čine' te je došlo do žestoke svađe koja je završila još većom mržnjom i povećavanjem jaza između dvojice kolega. U drugoj verziji, however, Josip se vodio suprotnim idejama te je, kao nagradu za svoju dobrotu i trud, dobio Markovo kontinuirano iskorištavanje.


Priča broj dva:
Marko je proteklih par dana bio dobar prema Josipu (ne na taj način, prokleti perverznjaci), pokazivao je interes za njega (Opet! Ne tako.) i pokazivao humanost nesvojstvenu ljudima – iz čisto slučajnih razloga, moram odmah napomenuti. Nije Marko odjednom postigao prosvjetljenje već se jednostavno tako potrefilo.

Kraj priče broj dva, verzija jedan:
Josip je, uvidjevši Markovu ljubaznost, odlučio uzvratiti istom mjerom te tjedan dana nije bilo svađe između te dvojice ljudi. Pače, Marko je jednom prilikom pružio Josipu pomoć (for the love of CTHULHU! Kako pokvarene umove imate), a kada je trebalo uzvratiti istom mjerom, Josip je bio more than willing. Nakon što je tjedan prošao, Marko se vratio starim navikama te nastavio vrijeđati i Josipa. Kada je, u slijedećem tjednu, zatražio pomoć od Josipa, za uzvrat je dobio samo par sočnih šarolikih metafora i srednji prst Josipove desne šake. Uvidjevši gdje je pogriješio (pa makar mu to Josip mora objasniti na Markov 'Wtf? A prošli tjedan si mogao!'), Marko ima opciju nastaviti biti *derogativni naziv za ženski spolni organ* i ne dobiti ništa, ili biti čovjek i dobiti što zaslužuje.

Kraj priče broj dva, verzija dva:
Josip je, vodeći se 'Čini drugima kako želiš da tebi čine', bio ljubazan prema Marku, uvjeren da se njegov optimizam ipak isplatio. Slijedeći tjedan Marka je prošlo dobro raspoloženje i sve se vratilo na staro. Josip je i dalje bio ljubazan i pristojan, no Marko nije. Sasvim suprotno.


Vodeći se 'Do unto others as they've done to you', dvojica dolaze do nekog razumijevanja, dok u drugoj dolazi do iskorištavanja.



Primjeri su lameass jer su izmišljeni, a ne uzeti iz stvarnog života – iako, uzevši u obzir kaotičnu narav svemira, sasvim su mogući. Ono što sam htio pokazati (iako sa upitnom uspješnošću, no zato su tu veliki klimaktični monolozi koji sve razjasne jadnom puku, a i samom autoru) jest da su veće šanse da Marko shvati da će, ako se ponaša prema Josipu kao prema čovjeku, dobiti natrag isti tretman (i to sve na temelju iskustva, nakon što se par puta opeče), veće nego da Marko doživi trenutno prosvjetljenje kad mu ionako sve ide u korist ako se ponaša prema Josipu kao prema zadnjem govnu.

Eto, rekao sam što sam htio reći da vrlo običan način bez pozivanja na neke fiktivne argumente koje sam ja sam sebi dao dok sam se svađao sam sa sobom dok sam bio sam u sobi.

I tend to do that.

Uostalom, najplodnije rasprave sam imao sam sa sobom. Šteta što ih nitko osim mene nije čuo.

Basically, ljudi uvijek pretpostave najgore – kada velim 'Do unto others as they've done to you', oni odmah vide opći kaos, ubijanje, silovanje i smrt, te to odbacuju kao nerealno, dok smiješkanje i prčenje s nadom u bolje sutra vide kao dobar način da ljudski rod napreduje.

Često se pozivam na čovjeka, no nemojte se prevariti – prezirem ljude. Ne govorim ovdje o čovjeku kao nečemu običnome, nečemu što ispadne majci iz *derogativni naziv za ženski spolni organ*, već o nečemu čemu treba težiti i čime se postaje. Govorim o čovjeku kojeg nema na svakom koraku i koji je, realno gledano, u manjini – govorim o stepskim vukovima, šišmišima, nosorozima i čudnovatim kljunašima. Radi njih mislim da je rat odvratna stvar – radi njih mislim da je svjetska glad očajna stvar – radi njih mislim da treba poštovati ljudska prava.

No, u svijetu punom ljudi, čovjeka je teško naći.

Do nekog naglog prosvjetljenja neće doći – činiti drugima kao što oni tebi čine ima isti efekt, na kraju krajeva, kao i činiti drugima ono što želiš da oni tebi čine, s tom razlikom da je progresivniji – dok je ovo drugo osuđeno na vječno stajanje na mjestu, prva opcija, dobro onima koji to zaslužuju, loše onima koji to traže, nas vodi uvijek naprijed; prema spasu ili provaliji, ali uvijek naprijed. Stajanjem na mjestu ne postajemo ljudi – čak niti biljke ne miruju, čak niti one ne njeguju svoj status quo već se trude dostići nove visine i nova mjesta.

A čovjek? Njemu je očito dovoljno gaziti u istom blatu, over and over and over again.

[ova priča je posvećena Apsolutno Jebenom Društvu unutar Ljudevitarskog Pokreta Mladih (AJD u LJPM), ma gdje bili {ipak je Ljudevit, well… Ljudevit. Jedan i jedini. *Njihov*.}]

Ušli su kroz prednja vrata u melodramatičnoj maniri.
«Avaj!» usklikne Dukat, njihov samoproglašeni vođa i guru. «Što li se samo dogodilo!»
Proučavao sam jutarnje novine (ništa se zanimljivog nije dogodilo) i lagodno pijuckao čaj od kamilice (zaboravio sam staviti šećer), tako da sam bio savršeno spokojan i indiferentan prema svijetu, istovremeno osjećajući nelagodu pri pomisli na skoro suočavanje sa njime. Srećom, nisam se morao dići s kauča da dođe do toga – svijet je sasvim očito bio spreman izaći mi u susret.
«Je li to pitanje ili konstatacija?» upitam srknuvši čaj radi efekta.
«Potonje, dragi Stršimire, potonje!» uzdahnuo je neutješni Dukat.
Njegove dvije sjene, momci sumnjivog pogleda i upitne odlučnosti, za koje je kružila priča da su nekoć imali karaktera i, pače, vlastito mišljenje, su stajali savršeno telasto u ležernoj intelektualnoj odjeći, Dukat-stil.
«Ovo je kraj civiliziranog svijeta kakvog poznajemo!» uskliknuo je Dukat pogođen duboko u dušu.
«Ah, zar opet?» upitam provjeravajući horoskop.
«Slušaj!» uporno će on. «Kako možeš tako hladnokrvno ignorirati kraj civilizacije kakvu poznajemo?»
«Ja ju ne poznajem najbolje,» ustvrdim. «Izašli smo par puta na kavu i to je sve.»
Mislim da ga je to uvrijedilo. Izjurio je van i zalupio vratima izrazito dramatično, što je srušilo sliku moje majke koja je visjela na zidu, a koja se nalazila na polici. Postupak su ponovile sjene – udarac, drhtaj police, udarac, pad police. Gutljaj čaja. Bolje da se dignem.

***

Susreo sam ih u obližnjoj kavani, klasičnom okupljalištu dekadentne elite, kako pijuckaju kavu i troše kisik. Nisam siguran zašto sam ih potražio, vjerojatno iz post-intelektualne dosade, prosvijetljenog malograđanstva koje želi razotkriti malograđanstvo drugih te tako nadići samo sebe.
Ili možda jednostavno iz dosade.
Potražio sam pogledom Dukata – to mu, naravno, nije pravo ime već umjetnička fekalija koja stoji kao metafora opskurnog potrošačkog društva, a ujedno i prvi tetrapak koji je zgrabio kad se pokušavao sjetiti umjetničkog imena. Prosvijetljenu priča je smislio naknadno.
Dovukao sam stolac do njihova stola.
«Da čujem u čemu je problem.»
Dukat si je pohotno oblizao usnice i uzbuđeno odgurnuo kavu.
«Dekadencija! Opskurnost! Eklezijalne transgresije!»
«Aha,» potvrdim naručivši čaj od kamilice. «Želiš da od tih riječi složim rečenicu ili što?»
«Ne, ne,» uvjeri me on. «To su bolje današnjeg društva.»
«Ah.»
Okrenuo sam se i pogledom potražio konobara s čajem, no on je tek sada krenuo uza šanka.
Dukat i prateći orkestar su me gledali sa zanimanjem.
«Ah?» upitno upitam.
«No?» pitao me vođa.
Zbunjeno sam raširio oči.
«No… što?» upitah.
«Imaš li što za reći?» pun nade me pogleda.
Razmislih malo o tome.
«Ne.»
Telad-manevar.
«Ne?»
«Ne.»
«*Ne* ne?» upita me Dukat.
«Ne ne,» potvrdih. «Ne u smislu negacije. Dvostruke, pače. To je sve ili si imao još štogod za reći kad si mi ujutro upao u stan?»
Moj sugovornik polagano zamijeni izraz zbunjenosti najodlučnijim bijesom, frčući nosom s neskrivenim prkosom.
«Tako dakle!» uzvikne naposljetku. «I ti si mi neki intelektualac! Uopće se ne brineš za neminovnu propast svijeta prouzrokovanu masovnim gubljenjem općeljudskih vrijednosti i dekadencijom morala zapadnjačkog i, pače, općepotrošačkog društva! Pitao si što se dogodilo---»
«Nisam.»
«Ipak ću ti reći! Shvatio sam greške svoje prošlosti – skinuo sam opskurnu masku dekadentnog licemjerja sa oronulog lica ljudske zvijeri! Odlučio sam napraviti nešto po tom pitanju – postao sam borac za pravdu, radikal, socijalist, pacifist, ateist, hipi i vegeterijanac! Ne nužno tim redoslijedom. A ti, Stršimire, ti si ostao najobičnije umišljeno snobovsko intelektualno đubre!»
Čaj je stigao tijekom monologa, tako da sam sada bio u prilici nadmoćno srknuti božanski nektar prije davanja odgovora uzbuđenom sugovorniku.
Učinio sam to.
«*Post*-intelektualno đubre,» ispravih ga.
Dukat trepne par puta, nesiguran na koji način da me sad uvrijedi.
«E, pa…» naposljetku izbaci. «Ipak si đubre! I smrdiš!»
Moj krhki ego se nije oporavio od te oštre, pronicljive i zbunjujuće dubokoumne primjedbe. Slijedeće tri sekunde.
«Dukate, ti slatkorječivo đubre!» uzvratim mu, te srknem još malo čaja.
Dukatov bolni usklik ispuni prostoriju te se on shrvano baci na koljena, proklinjući sve bogove koji su mu u danom trenutku pali na pamet.
«Ne zovi me tako! Više se ne javljam na to ime! To ime nema značenja za mene!»
«Mmm,» srk. «Zato si i tako skočio.»
«Da!» brzopleto usklikne umjetnik prije znan kao Dukat. «Od sada želim da me zoveš…»
Dramatična pauza.
«… Ljudevit.»
Ne bi vjerovali kako ljudevitarska deklaracija može ubiti napetost trenutka koji je, u granicama dobrog ukusa i građanske pristojnosti, zapravo i napet.
Zamišljeno srknuh.
«Ljudevit?»
«Ljudevit.»
Pauza.
«Želim li uopće znati zašto?»
Dijabolično pohotan sjaj se javi u Ljudevitovim očima.
«Čekaj…» uzdahnem umorno, dovršivši čaj. «Hoće li objašnjenje biti bez seksualnih konotacija, marksističkih poruka, trećih bradavica i oskudno odjevenih Ciganki?»
Tišina koje je uslijedila mi je dala do znanja da moj izljev emocija ne da nitko nije doživio, već nitko nije shvatio.
«Hoće li objašnjenje imati veze sa zdravim razumom?»
Klikeri su im na to proradili, te se Ljudevit ponovno smjesti u stolicu, sada smireniji i pribraniji.
«Da.»
Pokupio sam svoj kaput i brzo se digao.
«Onda me ne zanima.»
Nezainteresirano sam se okrenuo i došao do šanka, bacivši potreban iznos željeza na željnu gredu, usput najavivši svoje skoro plaćanje čaja koje je, ironije li, već bilo riješeno do trenutka kad sam dovršio rečenicu.
Kada sam se vratio do stola, Ljudevit i jedna sjena su se pokupili i bili su već na izlazu, dok je druga sjena, Sjeniša Mali, baš uzimao jaknu. Pomislih kako bi bilo zgodno provjeriti (valjda jer se opet javila ona prokleta dosada), da li ovce dijele pastirove misli ili bi se isplatilo naručiti janjetinu. Tko zna, možda je zanimljiv. Možda mi se ne bi gadio koliko i njegov gazda. Možda mi se uopće ne gadi.
«Pozdrav, Sjenišo, sjaju oka Ljudevitova,» dobacim mu spuštajući se na stolac i usput zakopčavajući kaput. «Kako ti stojiš sa socijalističkim vegetarijanstvom?»
Trepnuo je par puta, iznenađen što ga je netko pitao za njegovo mišljenje.
«Stvarno… Stvarno želiš znati?» zbunjeno promuca hrapavim glasom; zvuk proizašao iz glasnica koje su nakon bezbrojnih milenija pokušale proizvesti artikulirani mrmolj.
Potvrdno kimnuh, otkopčah kaput te se zavalih u stolicu.
«Pucaj.»
Pogledao je za Ljudevitom, vidio da ga nema te je i on konačno sjeo. Uzdahnuo je, kao da mu je velik teret pao sa srca, te počeo pričati.
Pričao mi je o svojim političkim uvjerenjima. Sinaj u podne. Margaret Thatcher na tripu. Slušao sam.
Bože, kako mi se gadi.


Disklejmer (koji je vjerojatno trebao ići na početak): Možebitne gramatičke, pravopisne, logičke i estetske greške su sasvim moguće, jer imam nasty habit ne provjeravati gramatičku, pravopisnu, logičku i estetsku točnost svojih tekstova što kao rezultat ima gramatički, pravopisno, logičko i estetski sjebane tekstove. Oh, well.