Do unto others as they've done to you.
Koliko je opravdano navedena izjava?
…
Želite li dugi ili kratki odgovor?
(rhetorical question)
Uzmimo nekoliko hipotetskih situacija (i pokušajmo ih actually i pročitati).
Prvo, upoznajmo likove (i ne, nema Ljudevita :P ).
Marko i Josip su bipedalna stvorenja sumnjivog karaktera i upitnog moralnog koda, i.e. ljudi. Sad, ti [gestures « with fingures] ljudi [/gestures « with fingures] imaju nesreću svakodnevno komunicirati i biti u stalnom kontaktu jer zajedno rade.
Priča broj jedan:
Prije mjesec dana, Marko je zamolio Josipa da riješi određenu papirologiju za njega što je Josip, jer je tog trenutka bio žestoko napušen, prihvatio. Kada je papirologija bila završena, Marko je preuzeo svu slavu rješavanja tog problema. Da priča bude zanimljivija, kad su svi kasnije pili pive u obližnjem bircu, Marko je pred svojim kolegama podjebavao Josipa i vrijeđao ga.
Kraj priče broj jedan, verzija jedan:
Josipu je dopizdilo pa su se oni dva počeli fatati i tuči. Tijekom naguravanja je Marko, koji je fizički jači, nezgodno odgurnuo Josipa koji je pao i raspidzio se na rubu bara. Josip se oporavio, no mržnja između njega i Marka nije prošla.
Kraj priče broj jedan, verzija dva:
Josip, budući da se ravna prema 'Čini drugima kako želiš da oni tebi čine', progutao uvrede i nastavio biti ljubazan prema Marku. Kad se opet nakupilo papirologije, situacija se ponovila – Marko je opet htio da Josip to riješi, a Josip je, mumljajući svoju mantru, to i učinio. Iskorištavanje se nastavilo.
U prvoj verziji, Josip se vodio 'Čini drugima kao što oni tebi čine' te je došlo do žestoke svađe koja je završila još većom mržnjom i povećavanjem jaza između dvojice kolega. U drugoj verziji, however, Josip se vodio suprotnim idejama te je, kao nagradu za svoju dobrotu i trud, dobio Markovo kontinuirano iskorištavanje.
Priča broj dva:
Marko je proteklih par dana bio dobar prema Josipu (ne na taj način, prokleti perverznjaci), pokazivao je interes za njega (Opet! Ne tako.) i pokazivao humanost nesvojstvenu ljudima – iz čisto slučajnih razloga, moram odmah napomenuti. Nije Marko odjednom postigao prosvjetljenje već se jednostavno tako potrefilo.
Kraj priče broj dva, verzija jedan:
Josip je, uvidjevši Markovu ljubaznost, odlučio uzvratiti istom mjerom te tjedan dana nije bilo svađe između te dvojice ljudi. Pače, Marko je jednom prilikom pružio Josipu pomoć (for the love of CTHULHU! Kako pokvarene umove imate), a kada je trebalo uzvratiti istom mjerom, Josip je bio more than willing. Nakon što je tjedan prošao, Marko se vratio starim navikama te nastavio vrijeđati i Josipa. Kada je, u slijedećem tjednu, zatražio pomoć od Josipa, za uzvrat je dobio samo par sočnih šarolikih metafora i srednji prst Josipove desne šake. Uvidjevši gdje je pogriješio (pa makar mu to Josip mora objasniti na Markov 'Wtf? A prošli tjedan si mogao!'), Marko ima opciju nastaviti biti *derogativni naziv za ženski spolni organ* i ne dobiti ništa, ili biti čovjek i dobiti što zaslužuje.
Kraj priče broj dva, verzija dva:
Josip je, vodeći se 'Čini drugima kako želiš da tebi čine', bio ljubazan prema Marku, uvjeren da se njegov optimizam ipak isplatio. Slijedeći tjedan Marka je prošlo dobro raspoloženje i sve se vratilo na staro. Josip je i dalje bio ljubazan i pristojan, no Marko nije. Sasvim suprotno.
Vodeći se 'Do unto others as they've done to you', dvojica dolaze do nekog razumijevanja, dok u drugoj dolazi do iskorištavanja.
Primjeri su lameass jer su izmišljeni, a ne uzeti iz stvarnog života – iako, uzevši u obzir kaotičnu narav svemira, sasvim su mogući. Ono što sam htio pokazati (iako sa upitnom uspješnošću, no zato su tu veliki klimaktični monolozi koji sve razjasne jadnom puku, a i samom autoru) jest da su veće šanse da Marko shvati da će, ako se ponaša prema Josipu kao prema čovjeku, dobiti natrag isti tretman (i to sve na temelju iskustva, nakon što se par puta opeče), veće nego da Marko doživi trenutno prosvjetljenje kad mu ionako sve ide u korist ako se ponaša prema Josipu kao prema zadnjem govnu.
Eto, rekao sam što sam htio reći da vrlo običan način bez pozivanja na neke fiktivne argumente koje sam ja sam sebi dao dok sam se svađao sam sa sobom dok sam bio sam u sobi.
I tend to do that.
Uostalom, najplodnije rasprave sam imao sam sa sobom. Šteta što ih nitko osim mene nije čuo.
Basically, ljudi uvijek pretpostave najgore – kada velim 'Do unto others as they've done to you', oni odmah vide opći kaos, ubijanje, silovanje i smrt, te to odbacuju kao nerealno, dok smiješkanje i prčenje s nadom u bolje sutra vide kao dobar način da ljudski rod napreduje.
Često se pozivam na čovjeka, no nemojte se prevariti – prezirem ljude. Ne govorim ovdje o čovjeku kao nečemu običnome, nečemu što ispadne majci iz *derogativni naziv za ženski spolni organ*, već o nečemu čemu treba težiti i čime se postaje. Govorim o čovjeku kojeg nema na svakom koraku i koji je, realno gledano, u manjini – govorim o stepskim vukovima, šišmišima, nosorozima i čudnovatim kljunašima. Radi njih mislim da je rat odvratna stvar – radi njih mislim da je svjetska glad očajna stvar – radi njih mislim da treba poštovati ljudska prava.
No, u svijetu punom ljudi, čovjeka je teško naći.
Do nekog naglog prosvjetljenja neće doći – činiti drugima kao što oni tebi čine ima isti efekt, na kraju krajeva, kao i činiti drugima ono što želiš da oni tebi čine, s tom razlikom da je progresivniji – dok je ovo drugo osuđeno na vječno stajanje na mjestu, prva opcija, dobro onima koji to zaslužuju, loše onima koji to traže, nas vodi uvijek naprijed; prema spasu ili provaliji, ali uvijek naprijed. Stajanjem na mjestu ne postajemo ljudi – čak niti biljke ne miruju, čak niti one ne njeguju svoj status quo već se trude dostići nove visine i nova mjesta.
A čovjek? Njemu je očito dovoljno gaziti u istom blatu, over and over and over again.
Post je objavljen 07.02.2006. u 23:24 sati.