BIJEG (1st part of Full Moon)
Ja! Baš ja...Od cijelog sirotišta-JA! Kao da mi dan nije mogao biti gori pa sam još s njom trebala ići na sajam. Idući put neka izabere nekog drugog da joj glumi magarca i da tegli njene stvari svuda naokolo dok se njihova masa svakom sekundom sve više povećava.
Ovi mi Božićni praznici nisu mogli biti gori. Još su mi pripremili večeru u počast mojoj preminuloj majci i očuhu kako bi se pokazali srdačnima. Da, molim te, trljaj mi još malo sol na ranu! Kao da mi nije dovoljno teško, kao da me dovoljno ne boli sama pomisao na to...
Preminuli su prije dvije godine u automobilskoj nesreći. Prokleta kiša...Prokleta litica! I tako su mene strpali u ovo jadno sirotište koje jedva stoji na temeljima, odbačenu kao staru krpenu lutku.
Otac mi, navodno, živi u Italiji pa me nije htio izlagati prevelikom pritisku "uklopljavanja'' u okolinu. Jadna isprika! Koliko je već star mogao je smisliti nešto pametnije. Nikada ga nisam upoznala. Napustio je mene i mamu kada je doznao da je trudna. Iako ga ne znam, lako je prepoznati licimjere po postupcima. Znam ja da on mene ne želi, ne priznaje. Nisam ni očekivala od njega da će se potruditi.
Odrasla sam uz mamu, baku i strica Georga. On mi je bio jedina poveznica s ocem. Barem me on umjesto oca volio i razumio. No, gdje je on sada? Nije mi se javljao već dulje vrijeme. Toliko o njegovoj ljubavi...
Kako ljudi mogu samo tako biti besramno okrutni? Strpali su me u ovaj zatvor, a ne sirotište. Odveli su me u ovaj potpuno nepoznat grad. Zar su mislili da ću pobjeći? Pa, moram priznati, i to sam isprobala već prve godine kada sam stigla ovdje. Kada izađem odavde tužit ću ih za okorjelo suzbijanje socijalnog života! Još samo dvije godine do moje punoljetnosti. Uvjeti ovdje su nepodnošljivi, no u ovom trenutku, trenutku moje živčanosti, misli mi se jednostavno nisu mogle zadržati na tome. Oči su mi neprestano nervozno pogledavale prema malom prozoru moje iznimno skučene sobe. Jedna mi je riječ prolazila mislima. Bijeg.
Bacila sam se na svoj stari, istrošeni krevet u kutu prašnjave, neodržavane sobe i zagrlila medvjedića kojeg mi je jednom prilikom darovala mama. Mislim da je to bilo za moj peti rođendan. S pogledom na stropu, za kojeg sam vjerovala da će se jednog dana urušiti, prebirala sam po mislima. Kako izvesti taj spasonosni bijeg? Kakve su mi šanse da preživim tamo na ulici ovog grada? Znam par bolnih udaraca za samoobranu, tješila sam se. Plan je polako samo navirao. Čekala sam večer kada upraviteljica ode i kada se oglasi zvono za spavanje. Hvala Bogu da mi je soba bila smještena na istočnoj strani sirotišta, gdje je ono najmanje udaljeno od niske ograde koja je odjeljivala sirotište od nogostupa. U najpogodnijem trenutku šmugnut ću kroz prozor svoje sobe i spustiti se niz cijev. Vjerujem, bit će bolno, ali bila sam ja živahno dijete pa se nadam da je još ostalo te živahnosti u meni. Smiješno.
Nisam preskakala večeru kako ne bi bila sumnjiva. Dakako, morala sam poslije toga oprati svo ono brdo suđa. No dobro, ipak ću poslije, ako me posluži sreća, biti slobodna.
"Sophie, Sophie. Sram te bilo! Kako se samo usuđuješ?!" Prisjetila sam se riječi upraviteljice kada su me kao neiskusnu četrnaestgodišnjakinju po prvi put uhvatili u bijegu.
Osmijeh mi je zatitrao na usnama dok sam se brzim korakom survavala niz klimave drvene stepenice prema blagovaonici. Kao uobičajeno sjela sam u kut začudo poluprazne prostorije. Ipak ću ranije biti slobodna, pomislila sam i široko se osmijehnula.
"Što se ti smiješkaš?", obrušila se na mene upraviteljica iznimno oštrog oka, restegnuvši na daleko i naširoko zadnju riječ
"Sjetila sam se jedne zgode s mojom mamom." Jedino su je te sjetne pričice odbijale, a ja sam to, dakako, znala.
Završavala sam svoje jelo, kao obično zadnja, i bacila zadnji zalogaj nekog zelenila Friku pod stol. Ništa na meni nije dalo naslutiti da nešto spremam. Ni moje bezizražajni pogled, ozbiljno lice, ni moje prkosno držanje. Da su mogli pogledati iznura vidjeli bi opće uzbuđenje u meni. Uskoro ću biti slobodna. Ta riječ slatko mi je prošla mislima. Zviždeći skupila sam prljave tanjure, čaše i pribor te ih, usput posrnuvši, bučno spustila u sudoper. Nanijela sam sapunicu na spužvu i pustila hladnu vodu da teče iz slavine. Njezin mukli tok niz sudoper donekle je zatomio moje uzbuđeno skakanje naokolo.
"Što ti to radiš?" U prostoriju je ušla kuharica. Nisam dovoljno pazila, mislila sam da je otišla. Kutu je prebacila preko ruke i oslonjena na vrata me blijedo gledala.
"Mislim da sam vidjela miša!" Na brzinu sam slagala i ispustila lažni prestrašen cijuk. Očito sam to prilično vješto odglumila jer mi je povjerovala.
"Ljudi obično vrište naokolo od straha.", rekla je prelazeći pogledom po kutovima prostorije i saginjući se pod elemente.
"Zanijemila sam.", rekla sam staveći ruku na srce. Još jedna uspješna laž. Prilično sam se izvježbala svih ovih godina. "Mislim da je istrčao na hodnik."
"Idem provjeriti." Ubrzo sam začula mukle udarce kišobranom tamo u hodniku. Nakon nekoliko minuti na vratima se pojavila preznojena kuharica. "Jesam ga! Bio je poprilično velik.", uz uzdah mi je pojasnila, rukama otprilike pokazujući veličinu miša. Napokon je otišla.
Brzo sam oprala suđe i još se malo smijala slučajnošću s mišem. Bar miševa nije bilo manjka u sirotištu. Na njih se uvijek možeš osloniti.
"Laku noć!", pozdravila sam dežurnog koji je upravo zaključavao vrata. Odmjerio me je pogledom ispod svojih gustih obrva. Nisam dopustila izrazu lica da me izda. Nešto je promrmljao.
Počela sam se penjati stepenicama, vješto odglumivši umor jer sam osjetila dežurnikov pogleda na mojim leđima. Pogodak! Kada sam se popela krajičkom oka pogledala sam njegovo lice. Smrknuto je promatrao visoki prastari sat kraj izlaznih vrata. Nije nimalo posumnjao! Teškim korakom sam odteturala do sobe i zalupila vratima kako bi dežurni bio potpuno siguran u moj ulazak u sobu. Pričekala sam još nekoliko trenutaka a zatim krenula u akciju. Oprezno sam otvorila prozor i odmjerila situaciju vani. Pokupila sam sve svoje stvari, a nije ih bilo mnogo, i strpala ih u torbu. Stavila sam ju na leđa i još jednom odmjerivši situaciju oprezno izašla kroz prozor. Nogom sam pronašla cijev te se njome oslonila na željezo koje ju je čvrsto držalo za zid. Uskoro sam cijela bila svom težinom i nadom oslonjena na to željezo. Polako sam se sklizala niz cijev, usput ogrebavši nogu. Napokon, dno. Neočekivano sam pala na travu. Prigušeno sam se nasmijala, pridignula i otpuzala do ograde. Mrak je obgrlio cijelo dvorište. Nakratko me obasjala svijetlost auta i izazvala moju ukočenost još nekoliko trenutaka poslije. Trgnula sam se, izvidila gleda li tko, ima li koga u blizini i kada sam se uvjerila da je sigurno preskočila sam ogradu i potrčala niz ulicu.
***
Ovi mi Božićni praznici nisu mogli biti gori. Još su mi pripremili večeru u počast mojoj preminuloj majci i očuhu kako bi se pokazali srdačnima. Da, molim te, trljaj mi još malo sol na ranu! Kao da mi nije dovoljno teško, kao da me dovoljno ne boli sama pomisao na to...
Preminuli su prije dvije godine u automobilskoj nesreći. Prokleta kiša...Prokleta litica! I tako su mene strpali u ovo jadno sirotište koje jedva stoji na temeljima, odbačenu kao staru krpenu lutku.
Otac mi, navodno, živi u Italiji pa me nije htio izlagati prevelikom pritisku "uklopljavanja'' u okolinu. Jadna isprika! Koliko je već star mogao je smisliti nešto pametnije. Nikada ga nisam upoznala. Napustio je mene i mamu kada je doznao da je trudna. Iako ga ne znam, lako je prepoznati licimjere po postupcima. Znam ja da on mene ne želi, ne priznaje. Nisam ni očekivala od njega da će se potruditi.
Odrasla sam uz mamu, baku i strica Georga. On mi je bio jedina poveznica s ocem. Barem me on umjesto oca volio i razumio. No, gdje je on sada? Nije mi se javljao već dulje vrijeme. Toliko o njegovoj ljubavi...
Kako ljudi mogu samo tako biti besramno okrutni? Strpali su me u ovaj zatvor, a ne sirotište. Odveli su me u ovaj potpuno nepoznat grad. Zar su mislili da ću pobjeći? Pa, moram priznati, i to sam isprobala već prve godine kada sam stigla ovdje. Kada izađem odavde tužit ću ih za okorjelo suzbijanje socijalnog života! Još samo dvije godine do moje punoljetnosti. Uvjeti ovdje su nepodnošljivi, no u ovom trenutku, trenutku moje živčanosti, misli mi se jednostavno nisu mogle zadržati na tome. Oči su mi neprestano nervozno pogledavale prema malom prozoru moje iznimno skučene sobe. Jedna mi je riječ prolazila mislima. Bijeg.
Bacila sam se na svoj stari, istrošeni krevet u kutu prašnjave, neodržavane sobe i zagrlila medvjedića kojeg mi je jednom prilikom darovala mama. Mislim da je to bilo za moj peti rođendan. S pogledom na stropu, za kojeg sam vjerovala da će se jednog dana urušiti, prebirala sam po mislima. Kako izvesti taj spasonosni bijeg? Kakve su mi šanse da preživim tamo na ulici ovog grada? Znam par bolnih udaraca za samoobranu, tješila sam se. Plan je polako samo navirao. Čekala sam večer kada upraviteljica ode i kada se oglasi zvono za spavanje. Hvala Bogu da mi je soba bila smještena na istočnoj strani sirotišta, gdje je ono najmanje udaljeno od niske ograde koja je odjeljivala sirotište od nogostupa. U najpogodnijem trenutku šmugnut ću kroz prozor svoje sobe i spustiti se niz cijev. Vjerujem, bit će bolno, ali bila sam ja živahno dijete pa se nadam da je još ostalo te živahnosti u meni. Smiješno.
Nisam preskakala večeru kako ne bi bila sumnjiva. Dakako, morala sam poslije toga oprati svo ono brdo suđa. No dobro, ipak ću poslije, ako me posluži sreća, biti slobodna.
"Sophie, Sophie. Sram te bilo! Kako se samo usuđuješ?!" Prisjetila sam se riječi upraviteljice kada su me kao neiskusnu četrnaestgodišnjakinju po prvi put uhvatili u bijegu.
Osmijeh mi je zatitrao na usnama dok sam se brzim korakom survavala niz klimave drvene stepenice prema blagovaonici. Kao uobičajeno sjela sam u kut začudo poluprazne prostorije. Ipak ću ranije biti slobodna, pomislila sam i široko se osmijehnula.
"Što se ti smiješkaš?", obrušila se na mene upraviteljica iznimno oštrog oka, restegnuvši na daleko i naširoko zadnju riječ
"Sjetila sam se jedne zgode s mojom mamom." Jedino su je te sjetne pričice odbijale, a ja sam to, dakako, znala.
Završavala sam svoje jelo, kao obično zadnja, i bacila zadnji zalogaj nekog zelenila Friku pod stol. Ništa na meni nije dalo naslutiti da nešto spremam. Ni moje bezizražajni pogled, ozbiljno lice, ni moje prkosno držanje. Da su mogli pogledati iznura vidjeli bi opće uzbuđenje u meni. Uskoro ću biti slobodna. Ta riječ slatko mi je prošla mislima. Zviždeći skupila sam prljave tanjure, čaše i pribor te ih, usput posrnuvši, bučno spustila u sudoper. Nanijela sam sapunicu na spužvu i pustila hladnu vodu da teče iz slavine. Njezin mukli tok niz sudoper donekle je zatomio moje uzbuđeno skakanje naokolo.
"Što ti to radiš?" U prostoriju je ušla kuharica. Nisam dovoljno pazila, mislila sam da je otišla. Kutu je prebacila preko ruke i oslonjena na vrata me blijedo gledala.
"Mislim da sam vidjela miša!" Na brzinu sam slagala i ispustila lažni prestrašen cijuk. Očito sam to prilično vješto odglumila jer mi je povjerovala.
"Ljudi obično vrište naokolo od straha.", rekla je prelazeći pogledom po kutovima prostorije i saginjući se pod elemente.
"Zanijemila sam.", rekla sam staveći ruku na srce. Još jedna uspješna laž. Prilično sam se izvježbala svih ovih godina. "Mislim da je istrčao na hodnik."
"Idem provjeriti." Ubrzo sam začula mukle udarce kišobranom tamo u hodniku. Nakon nekoliko minuti na vratima se pojavila preznojena kuharica. "Jesam ga! Bio je poprilično velik.", uz uzdah mi je pojasnila, rukama otprilike pokazujući veličinu miša. Napokon je otišla.
Brzo sam oprala suđe i još se malo smijala slučajnošću s mišem. Bar miševa nije bilo manjka u sirotištu. Na njih se uvijek možeš osloniti.
"Laku noć!", pozdravila sam dežurnog koji je upravo zaključavao vrata. Odmjerio me je pogledom ispod svojih gustih obrva. Nisam dopustila izrazu lica da me izda. Nešto je promrmljao.
Počela sam se penjati stepenicama, vješto odglumivši umor jer sam osjetila dežurnikov pogleda na mojim leđima. Pogodak! Kada sam se popela krajičkom oka pogledala sam njegovo lice. Smrknuto je promatrao visoki prastari sat kraj izlaznih vrata. Nije nimalo posumnjao! Teškim korakom sam odteturala do sobe i zalupila vratima kako bi dežurni bio potpuno siguran u moj ulazak u sobu. Pričekala sam još nekoliko trenutaka a zatim krenula u akciju. Oprezno sam otvorila prozor i odmjerila situaciju vani. Pokupila sam sve svoje stvari, a nije ih bilo mnogo, i strpala ih u torbu. Stavila sam ju na leđa i još jednom odmjerivši situaciju oprezno izašla kroz prozor. Nogom sam pronašla cijev te se njome oslonila na željezo koje ju je čvrsto držalo za zid. Uskoro sam cijela bila svom težinom i nadom oslonjena na to željezo. Polako sam se sklizala niz cijev, usput ogrebavši nogu. Napokon, dno. Neočekivano sam pala na travu. Prigušeno sam se nasmijala, pridignula i otpuzala do ograde. Mrak je obgrlio cijelo dvorište. Nakratko me obasjala svijetlost auta i izazvala moju ukočenost još nekoliko trenutaka poslije. Trgnula sam se, izvidila gleda li tko, ima li koga u blizini i kada sam se uvjerila da je sigurno preskočila sam ogradu i potrčala niz ulicu.
***
