četvrtak, 11.12.2008.
-hmmm…matematika, hrvatski, biologija…gdje mi je bilježnica iz biologije?-tmurnim sam glasom govorila u sobi dok sam spremala knjige za školu. Još je bio vani mrak, tek su prve zrake zore probijale kroz moj prozor, i njegove svjetlo ljubičaste zavjese, koje su se kao i sve ostalo, uklapale u cijelu sobu. Uzela sam češalj za kosu, te si počela češljati…
-Zašto nikad nemaš regenerator kada ga trebaš?-promumljala sam. Češalj je teško raščešljavao moju smeđe-crnu kosu koja je mirisala na ruže…moj najdraži miris. Bacila sam pogled na ogledalo. Bila sam blijeda. Više blijeđa nego obično. Bila sam velika mršavica, pa zbog male cirkulacije, često sam izgledala kao duh. Zagledala sam se u svoje oči. Bile su crne…crne, poput ugljena. Moj prvi nadimak u školi bio je Snjeguljica. To je nestalo sa prvom selidbom…
Obukla sam svoju najljepšu odjeću. Uske ljubičaste valovite hlače, i bijelu majicu sa crnim rukavima, crnu jaknu sa pojasom na struku, crnu maramu oko vrata, te jednu ljubičastu, vrećastu, hip hop kapu na glavu. Jedva sam obukla svoje najnovije ljubičaste starke sa nekim natpisom, i stavila svoju novu bijelu Converse torbu na ramena. Bilo je tek 07:00 sati, ali nisam više mogla izdržati. Morala sam krenuti u školu.
Krenula sam prema stepenicama. Išla sam što tiše da ne probudim tatu. Na prstima sam se približila svježe obojenim vratima…
-Cinth, zlato, zar već ideš u školu?-čula sam glas svog oca iz kuhinje. Opsovala sam u sebi Boga, te slučajno nogom lupim u zid. Sekunda mi je trebala da počnem vrištati od boli.
-Daaaa, taaataaa, šmrc… taaamaaan saaaam kreeenuuuulaaaa, šmrc-rastezala sam riječi od boli. Počela mi se radit masnica na nozi.
-Cinth? Zašto govoriš kao da te jede koza?-upitao je moj otac sa brigom. Nasmiješila sam se, te se uspravila.
-Ako želiš, mogu te odvesti. Smjena mi počinje tek za sat vremena…-rekao je, te sam kroz zrak mogla osjetiti smrad zagorjele kave.
-Tata, jesi li ti opet radio kavu umjesto sa vodom, sa šlagom?-upitala sam. Šutio je par sekundi.
-Ovaj, zašto?-upitao je nevinim glasićem. Nasmijala sam se.
-Zato jer si mi već drugi put ovaj tjedan uništio padelu za kavu…-rekla sam. On se nasmijao.
-Budemo sutra išli u kupovinu, obečajem. Onda, treba li ti prijevoz?-upitao je. Malo sam se nećkala, ali onda sam ipak odlučila.
-Ne tata, ne trebaš. Budem ja išla sama pješice. Krenula sam prerano…-rekla sam, te otvorila vrata.
-Samo se pazi…ima ti tu svakakvih luđaka, znaš?-rekao je. Da da, moj tata…
-Naravno, ubit će me vještice, vukodlaci, možda mi Sanader bude došo i počeo pjevat Zvončiće, oh ne! O moj Bože, kakvi manijaci!-počela sam se derat.
-Doviđenja tata-rekla sam, te izašla.
-Bok dušo…-čula sam glas iz kuhinje, kada sam zatvorila vrata.
Svježi zrak. Svježi, hladni zrak. Znala sam otprilike kamo se nalazi ta moja nova škola. Bila je svega 20 minuta lagane pješice od kuće. 10 minuta trčeći…isprobala sam. Išla sam što sam sporije mogla. Ne bih mogla podnijeti da sat vremena čekam sama u kutu nastavu…
***
U školi, sat hrvatski
****
Sjela sam u prvu klupu. Obično to nikad nisam radila, osim na hrvatskom i kemiji. Svi ostali predmeti, kod mene su imali rezervirano zadnje mjesto. Stavila sa knjige na stol.
-Oprosti, mogu li sjesti kraj tebe?-upitala me neka visoka plavuša, sa lijepim plavim očima. Bila je imala širok osmijeh na licu, te lijepu bijelu Benetton torbu.
-ovaj, naravno!-rekla sam, te maknula torbu sa stolice.
-Ja sam Chanell, ali možeš me zvati Nell, drago mi je. Ti si…?-upitala je djevojka. Nasmiješila sam joj se.
-Ja sam…Cinthany Deathlight. Nova sam…-rekla sam, te se djevojka nasmiješila.
-Ah, da, čula sam za tebe. Moja mama je kod tvog oca medicinska sestra…-rekla je, te je izvadila knjige i nekoliko bilježnica. Začudila sam se.
-O. Nije valjda da trebam imati toliko bilježnica?-upitala sam. Nell se nasmiješila.
-Ma neee…samo jednu. Ovo ostalo su ti meni bilježnice za pisanje pjesama i priča…jednostavno obožavam hrvatski…-rekla je Nell.
-I ja također…-prozborila sam. Tada je u učionicu ušla debeljuškasta učiteljica. Imala je kratku, dječačku kratku kosu, obojenu u isprano crvenu boju, zelenu olovku, te obučenu u neutralnu odjeću. Učiteljica je, koliko sam čula, bila naša razrednica. Odmah me je predstavila razredu, te sam ja kao budala stajala ispred ploče i ukratko opisivala svoj prijašnji život. Primijetila sam da većina djece mene uopće ne sluša, što me je istovremeno ljutilo, ali malo i tješilo…makar se ne sramotim. Nell je pisala pjesmu, i na pola uha me slušala, a dvije djevojke koje su sjedile klupu iza nas, očito su se dopisivale mobitelima sa druga dva dečka na kraju učionice. Ali tada sam bacila pogled na razrednicu. Molim?! Ona spava?!
-I, onda sam se doselila ovdje…-govorila sam, kada me prekinulo zvono. Učiteljica se naglo probudila, te kao zombi otvorila oči.
-Oh, djeco, ispričavam se, kasnim na marendu!-rekla je, te brzo izašla iz učionice. U čudu sam ju gledala. Ovo mi je jedno od gorih iskustava koje sam doživjela. Spremila sam knjige u torbu, jer je dežuran učenik trebao zaključati vrata. Odlučila sam otići na marendu. Laganim sam korakom krenula, te gledala vesele teenagere kako trče ispred mene.
-Požuri ako misliš išta jesti!-rekla mi je jedna djevojka u prolazu, koja je također trčala. Čudno sam ju pogledala.
-Molim? Kako to misliš? Ako zakasnim, neću dobit marendu?-upitala sam ju sa nelagodom. Ona se nasmiješila.
-Ma neeee! Nego, mislim da si bistra cura. Ovako, u ovoj školi ima 500 učenika, a stolova je samo 10….svaki stol ima 4 mjesta, dakle 100 učenika izvisi. Ako želiš biti među onih 400, požuri!-rekla je, te me potapšala po leđima.
-Heh, hvala što si mi rekla!-rekla sam joj, te potrčala za njom. Opet se nasmiješila. Cura je bila jako draga i lijepa. Imala je predivan osmijeh, i crne, ali zbilja crne oči, koje je uokvirila crna olovka i maskara. Bila je mršava i imala sličnu torbu kao i ja.
-Ma, nema na čemu. Baj d vej, ja sam Alexandra, ali me možeš zvati Alexz, tako me svi zovu!-rekla je, te kada smo stigli u blagavaonicu dodala vilice i žlice, za hranu.
-Drago mi je Alexz. Ja sam Cinthany Deathlight, ali me možeš zvati Cinth.-rekla sam. Djevojka se nasmiješila, te mi odmah počela pričati o detaljima škole, dok smo si stavljale hranu u tanjure.
-Moraš paziti da na tjelesni ne zakasniš ni sekundu, lik će ti tražit izbačenje iz škole. A iz biologije je čovjek slijep, ali često postavlja iznenadne ispite. Dakle, uvijek moraš imati knjigu pod klupom…-govorila je. Slušala sam, i pokušavala sve to zapamtiti. Napokon smo sjele za stol, gdje je sjedila ona djevojka, Nell, i još par cura, i jedan dječak. Jedna simpatična i luda djevojka zvala se Nicolette, i bila je učenica generacije u osnovnoj. Druga je bila Lucisa, draga djevojka koja je stalno pričala o svom novom dečku, a treća je bila Emily, djevojka koja je zbilja također voljela hrvatski, i bila je malo starija od nas, u trećem razredu, ali je bila zabavna i draga. Čula sam i za neku Ash, koja jako voli igrati košaku i čitati knjige, i da je jako zabavna i da se voli glupirati. Nasmijala sam se na nekoliko smiješnih anegdota koje sam čula o njoj, ali je danas nije bilo u školi jer je bolesna. Starz, dječak koji je sjedio kraj Nell, bio je stalno komentirao svaku djevojku koja bi prošla. Nasmijala bi se na neke njegove rečenice…
-uuuu, čovječe, vidi ovu! Eh, blago se njenom dečku…a vidi ovu! Ružna 'ko kobila, ili magare! A frendica joj je…pa ok…-smijali smo se svi u krugu stola dok je on izvaljivao bisere.
-Ispričavam se, trebam na wc…gdje se on nalazi?-upitala sam. Svi su se nasmijali.
-Paaa…ne bih ti baš preporučila da ideš na wc, radije obavi nuždu kod kuće. Ovaj wc ti koriste i muški, i ženski, a nikad nije opran…-govorila je Nic, sve dok ju ja nisam prekinula.
-Ma ne želim ja na wc, želim samo oprat ruke!-rekla sam. Opet su se nasmijali. Pokazali su mi prstom smjer, pa sam otišla. Krenula sam prema vratima. Na vratima je bilo ogledalo…razbijeno ogledalo…
***
Flashback
***
-Mama…što to radiš?-upitala sam svoju mamu, koja je opet bila na kompjuteru i sa bocom u ruci. Dignula se iz kreveta, te mi mumijskim pokretima prilazila.
-T..t..ttt…tko si ti?-promucala je. Pogledala sam ju pogledom punim čuđenjem.
-Mama, to sam ja, Cinth, sjećaš se? Tvoja kćerka…-rekla sam. Ona je i dalje imala svoj prazan pogled kao da mjesečari, te je sablasno otvorila svoja usta da progovori.
-Ja…nemam….kćerku. Moja…kćerka..je…mrtva.-govorila je, te mi i dalje prilazila. Ja sam radila korake unatrag, te prilazila kupaonici. Ušla sam u nju…
-Pijana si, ne znaš što govoriš. Molim te, nemoj mi prilaziti…bojim se.-govorila sam. Nije me poslušala. I dalje mi je prilazila.
-Otiđi iz ove kuće! Ne želim te vidjeti! Tko si ti?!-derala se, te mi i dalje prilazila. Počela sam plakati. Stjerala me u kut. Nisam se mogla dalje micati.
-Molim te, otići ću van, samo me pusti da prođem!-derala sam se, ali ona mi je i dalje prilazila.
-Makni se iz moje kuće, čudovište jedno!-derala se. Nisam znala što da radim. Moja majka je bila mlađa žena, ali veoma snažna…a ja sam imala samo 10 godina. U kutu kupaone sam vidjela staklo…razbijeno staklo. Nisam mogla ništa drugo…
***
End of Flashback
***
Pustila sam suzu, te ušla u kupaonu. Plakala sam. Lice mi je bilo crveno od suza. Obrisala sam suze, te krenula prema umivaoniku. Tek sam tada shvatila da nisam jedina osoba u wc-u. Netko je izašao iz wc-a. Iz prvog maha nisam shvatila tu ljepotu…taj sjaj. Tek kada sam se okrenula i zamalo sudarila sa njim, osjetila sam tu hladnoću. Pomaknuo se od mene tako brzo…tako neprirodno brzo. Imao je…imao je prelijepu smeđu kosu i zlatne oči. Njegova je koža bila bijela. Bijela poput mrtvaca…susrele su nam se oči. Gledala sam ga punu sekundu, kada je iznenada izašao iz wc-a. Gledala sam ga sve dok mi nije izašao iz mog videokruga. Ubrzo sam za njim izašla iz kupaonice. Brzo sam sjela za stol. Počela sam se ogledavati oko sebe.
-Nekog tražiš, curka?-upitala je Lucisa srčući svoj dijetni sok. Ja sam ga i dalje pogledom tražila. Nakon nekoliko sekundi sam ga napokon ugledala. Bio je još i ljepši nego u kupaonici. Bio je sportski građen, bolje rečeno, poput mramora. Imao je prelijepu odjeću, poznatih marki. Imao je najljepši pogled koji sam ikad vidjela. Ne znam što me je više privlačilo. Njegova ljepota…ili sam on? Nisam znala…ali znala sam jedno. On je jedini koji mi se ikad toliko svidio na prvu sekundu.
-Da Luc, vidiš onaj tamo stol?-mahnula sam glavom prema stolu, za kojim je sjedio. Nije sjedio sam. Sjedio je sa još dva dečka i dvije cure. Jedna cura je imala crnu kuštravu, kratku kosu do ramena, koja je podsjećala na vilenjaka, dok je druga imala prelijepu crveno-smeđu kosu. Obje su bile najljepše osobe koje sam ikad vidjela. Pored njih su sjedila ta dva dječaka i ovaj koji se sudario(skoro) sa mnom. Jedan je imao bakrenastu kosu, sa također zlatnim očima, dok je ovaj drugi imao plavu.
-Aha…to su Cullenovi.-rekla je Luc. Gledala sam u njihov stol. Na spomen njihovog prezimena, onaj dječak sa bakrenastom kosom, okrenuo se prema nama.
-Zašto te to zanima?-upitala je Nic. Sada su i Alex i Nell počele slušati naš razgovor.
-Pa, sa onim tamo sa smeđom kosom sam se skoro sudarila u kupaonici…bilo me zanimalo kako se zove.-rekla sam, te nastavila gledati u njih. Nic je uzdahnula.
-Ahh…nemoj ni pokušavati. Oni su ti čisto savršenstvo. Nema toga što im loše ide. Lijepi su, pametni, bogati…niti jedna cura nema šanse kod njih. Baj d vej, taj tvoj zove ti se Theo Anthonie, ali ga njegova obitelj zove Theo.... A ono do njega su Edward i Jasper Cullen. A ono su njihove cure, Bella i Alice, čini mi se…je li tako Emilly?-upitala je Nic Emilly. Ona se samo od jednom trgnula. Nasmiješila se.
-Oh, da. Na svakom su satu tajanstveni, tihi…sa nikim ne razgovaraju, osim međusobno. Imam gotovo sve satove sa njima. Ponekad uopće ne slušaju, a znaju sve što profesor kaže…ali ti Cinth, sigurno znaš po ocu.-rekla je Emilly, te je zagrizla jabuku, koju je dugo brisala o majicu. Pogledala sam ju.
-Ah, ma kako bih ja to, molim te znala?-upitala sam. Svi su se u krugu počeli smijati, osim mene. Nakon tri sekunde su se uspjeli pribrati.
-Pa Cinth! Njihov otac i tvoj otac su glavni kirurzi bolnice u kojoj tvoj otac radi!-rekla je Alex.
-O.-to je bilo sve što sam progovorila. Ponovno sam se okrenula prema njihovom stolu. Ali ni Thea, niti ikog od njih nije bilo ondje. Nisam mogla sakriti svoje razočarenje. Tu sekundu se oglasilo zvono.
-Oh neee! Imamo matematiku!-zaderala se Nell. Nasmijala sam se. Počela se udarati tanjurom.
-Zašto? Pa matematika nije tako strašna…-rekla sam. Svi su zašutili, i gledali me u tišini par sekundi.
-Cinth, mogla bi ti ovaj tjedan posjetit kojeg psihića, znaš?-rekla je Alex. Nasmijala sam se.
-Pa, zar je taj učitelj toliko loš?-upitala sam. Ustala sam se od stola, te krenula zajedno sa Nic i Alex prema učionici matematike.
-Hah, i gori. Baj d vej, zove ti se Stanjin. Profesor Stanjin. Tko zakasni, traži sazvanje učiteljskog vijeća, i možeš završiti školu, jedino u južnoj Africi, i to ako. I mislim da bi bilo bolje da se požurimo, već su svi u razredu…-rekla je Alex, pa smo sve tri počele trčati…
Ewo meeee!
Dakle, post svakako nije ono što sam se nadala da će biti….nikako, ali nikako mi se ne sviđa! Ali ono, nisam mjesec dana objavila post, pa, morala sam neš…=)
Dakle, pipplsi, prvo vam želim reći, ako vam ne stignem komati prvih par dana, pliz, nemojte se ljutiti, stvarno nemam vremena…a znate što je najgore? Što ja te posteve sve pročitam, ali kada krenem komentirati, sestri treba komp, ili mi se isključi Internet, ili mi se zagasi komp(da da…i to se kod mene događa) ili mi buraz visi iznad mene pola sata i gleda što pišem….jednostavno shvatite! Ja ću vam taj post komat nakon par dana, u redu? =)
I da, sada da vam objasnim svoju obitelj Cullen. Dakle, uzela sam od njih Bellu, Alice, Edwarda, Jaspera, i mog izmišljenog Thea. Carlisle radi u bolnici sa mojim ocem…i Esme po običaju, ne radi ništa, xD….
Renesme mi se nije dalo ubacivat…ionak i ovak vam je postek preeeeedug. Molim vas, nemojte mi sudit zbog toga, oprostite…=P
I sada jedna obavijest. ŽELIM DA MI KOMENTIRATE SVE ŠTO VAM SE NE SVIĐA, naglašavam vam ono NE. Dakle, sve što je loše, samo recite, ne srdite se…lolz…ajde molim vas…meni za ljubav….xD
Ajde sada vas ostavljam da mi komate, ISKRENO, naglašavam onaj dio ISKRENO. xD
Oprostite mi što sam iskompleksirana glupačica…
Sve vas jako voji…
Vaša Citnthica…=)
Bye! *smile*
