~*~ Ispovijesti prodane duše ~*~ ... .. Part 1.
Sam kao i uvijek ... prazan ... pogledom uperen u prazno ... - "jadno" - rekoh .... "Nemogu vjerovati ... ma nije mi se to dogodilo ... valjda ... " ... "Daj molim te ... je li to uopće moguće ??" Već toliko me to prati … Prisjećao sam se … sve mi se vraćalo … iz dana u dan … poput sjene ... ... još uvijek nesvjestan svojih postupaka ... tj. svog postupka. Ali ... takve se stvari događaju samo meni .... Što se dogodilo ... pomalo je maglovito ... poput prokletih hollywoodskih filmova ... nemožeš vjerovati ....
Vraćao sam se ... odnekud ... čak ni ne znam gdje sam išao ... čudno, zar ne ? Kao da mi je bilo suđeno da krenem negdje i vratim se ... bilo gdje ... i tako ja hodam ... i prčkam po mobitelu .. vadim ključeve da otvorim vrata kad se netko u mene iznenada zaleti ... "Jebe.. ti, daj malo pazite ..." ... - pogledao me ... smrznuo sam se kao nikad do prije .... oči su mu gorile, ... gorile ..., a ja se smrznuo ... tako čudno ... osjećao sam neko strahopoštovanje … čudno ali ipak strahopoštovanje … strah … rekao je moje ime ... - "Možda da ti malo pripaziš.." ... OK .. zna moje ime ... gledam prema vratima ... u trenu su mi proletile sve moguće misli .. kako ću potrčati ... kako ću ga gađati nekim kamenom koji mi je pri ruci ... bilo što ! - "Namjerno sam se zaletio u tebe ..." - OK .. opet ... - "Jeste vi ... mislim da li je s vama sve u redu, od kud mi znate ime ...." -... proždirao me očima ... - "Takav sam odgovor i očekivao ... kad sam se zaletio u tebe .... Čekam već dugo ... par godina ... vidim bilo je vrijedno čekanja.... " - .. Ma kakvog vražjeg čekanja ... mislim si ja ... - " Baš takvog ... vražjeg ..." - reče ... - "Daj bok .. moram ići ..." .... - "Ne želiš ono za čim već toliko čezniš u životu ..." - ... "Za čim ...?" .. - "Za svime ...." ..."OK ...kao pod prvo tko ste vi ??" ... pitam ga .. - "Kao da ne znaš ... molim te .. osjetio si ... znao si čim si me pogledao ..." ... kako sam se nasmijao ... "Mislite vrag ... Sotona .. Lucifer ... Belzebub .... Dajte molim vas ... fora su vam te leće ...." - čudan se osmijeh razvukao na njegovom licu .... - "Toliko su mi imena dali ljudi kao da sam se 1 000 puta krstio ... a nisam ni jednom ..." – nasmijao se onako bolesno … psihopatski … Ma kakva Sotona … vrag … on ne postoji .. mislim si ja. Na mene uvijek naiđu pacijenti … ali fakat uvijek ! - "Ne želiš sve … " – "Ma šta sve … daj molim vas … ostavite me na miru …" – okrenuo sam se prema vratima no, on je bio ispred mene … - "Kako ste to napravili … " – povikao sam … Vrag, Sotona … moš misliti … - "Ali jesam …" – odgovorio je. OK … čuje mi misli … - "I najskrivenije želje" – dodao je … Misli su mi letile .. prisjetio sam se priče o Isusu u pustinji … kako je bilo njemu … No, on je Bog, a ja čovjek … - "A nemaš onako rogove … i vile … i ostala sranja …" – procijedio sam kroz smijeh … - "To su ljudi izmislili … ja mogu biti bilo što …" – u trenu sam doživio flashback … vratio sam se u prošlost kad sam s mamom bio u dućanu … možda 3-4 godine. Ona se okrenula … pružila mi lizalicu – "ili bilo tko …" - … - "Neću …" – povikao sam … OK … gledam oko sebe … ispred ulaza sam, no, on još uvijek tu, ispred mene. Nisam znao što misliti !! Što bi vi u tom trenu pomislili ? U takvoj situaciji ? … Bio sam izgubljen … - "Ja sam tvoj najdublji strah … želja … leptir … grančica .. prolaznik, ja sam sve i sve je ja … " – rekao je … - "Pogledaj ovaj svijet i shvatiti ćeš koliko su me ljudi puta sreli … vidjeli …" – razmišljao sam … govore nam … Bog … Sotona … No, nikad se ne upitamo da li oni postoje uistinu …, a evo sad jedan od njih navodno stoji tu … ispred mene. – "I ne želiš sve ?" – upitao me … - "Sve što god poželiš … pucnut ćeš prstima i to i imati … " – "Čime se plaća ta usluga … Mastercardom ?" – ironično … podigao je obrvu … - "Sto posto dušom, kao u filmovima … "- nasmijao sam se. Opet je podigao obrvu. –"Dajte molim vas !" - … Oduvijek sam mislio da duša ne postoji … da je svijest i savjest produkt ljudskog mozga i da nakon smrti ne idemo nigdje … da samo trunemo i hranimo crve … gnojimo zemlju … A duša ? Meni je oduvijek označavala neki pjesnički izraz … Duša , koja ne postoji … za sve u životu … Ionako više ne vidim smisao u ovome svijetu … osjećam se prazno … ako duša zaista i postoji … ja je nikad nisam ni imao, a ako je dam, tj. prodam nikako se ne mogu osjećati praznije nego sad … - "Ako ne vjeruješ … u to … da duša postoji … onda praktički ništa ni ne gubiš …, a dobivaš zaista puno … dobivaš ... .. sve … " – … - "... good point ... " - … rekao sam si u bradu … … Ništa za sve … nije loše … zar ne ?
TO BE CONTINUED ... ..
|
