Koja je svrha ...
Evo pišem ovo i jedva držim oči otvorene. 5 sati spavanja, ujutro u školi, cijelo popodne vježbanja matiše, a zašto ? Koja je svrha toga ?! Zivciraš se za testove, školu, i slične gluposti, a jednom se živi ...
Mislim, od kada znam za sebe moraš se nešto truditi, učiti, itd. Govore ti da će iz razreda u razred biti sve lakše, je ku... ! Tko to tvrdi, laže ! I onda još 5 godina faksa, a za što ? Da bi s prokletim papirom zvanim diploma izišao na cestu i otišao direktno na burzu. Mučio se neznam koliko, živio sa starcima jer je u Hrvatskoj naći stan prij 30-35 san bez ikakvih mogućnosti pojave jave, i na kraju - umro !
Zašto se ljudi trgaju po cijele dane, misle si da nešto znače na ovom svijetu, a ni ne shvaćaju koliko smo mi, ljudi, nevažni, mali naspram svemira, najobičnije kapljice u oceanu bez kraja ...
Koja sam i ja budala, tu nešto prodikujem, a i sam spadam među te ljude. Toliko puta kažem, ma daj više, briga me, neću se živcirati, no u praksi to malo teže ide. Uvijek mi se javi neki glas, savjest ili kako ga već hoćete nazvati i uvjeri me u suprotno. A šta je ta tzv. savjest ? Samo proizvod današnjeg društva koje nas od rođenja stavlja u okove, guši našu individualnost. Zavaravamo se da smo slobodni, a gdje kog krenuli uvijek moramo negdje biti u neko vrijeme, nešto moramo obaviti ili slično.
A čemu sve to, zašto si je to čovjek napravio, istina je da si moramo nekako organizirati život, ali zar nismo malo zaboravili svoje želje, iskonski pustolovni duh, želju za nečim novim. Svi smo postali isti. Svi smo postali sjene. Samo tumaramo ovim svijetom u iščekivanju trenutka kada ćemo prestati biti čak i te jadne, očajne sjene, trenutka kada ćemo umrijeti ...
Eto, ja si sad opet razbijam glavu nepotrebnim stvarima, opet se - živciram ... Kada bi barem mogao živjeti negdje, disati punim plućima, slobodan i - živ. Jer, ljudi moji, koja je svrha svega ovoga ?
|