Evo jednog brzinskog jer nekima izgleda i falim!
Čeloljub mu zato!
Slušam ja tako, gledam, promatram oko sebe...
Tko o čemu svi o dionicama.
Svi bi nešto dioničarili, svi bi torbarili, svi bi svoj komadić T-HT-a.
Polakomila se raja za brzom zaradom.
Penzići se tuku u redovima.
Ljudi se zadužuju da bi kupili dionice i tako to.
I iako o crobexu znam otprilike kao Big Brother stanar iz prošle sezone o kvantnoj fizici, i ja ovih dana razmišljah o istim.
Pade mi danas napamet, nakon što sam jučer kao od šale, ne trepnuvši, potrošila četvrtinu mjesečne plaće za siječanj 2009. godine na šarene gaćice, da kad bih mijenjala sve svoje donje rublje i cipele za dionice, postala bih većinski vlasnik T-HT-a.
Možda bi mi čak zakon sjeo za vrat radi monopola.
Eh, a kako se ne bih znojila oko toga hoće li harakiri nekog tamo industrijalca u Japanu uzdrmati burzu i ugroziti moju imovinu, ja svoju imovinu držim na nogama ili na guzici...ili...a dobro ajde ne ćemo cjepidlačiti.
I u toj svojoj imovini uživam kao npr. u ovim ljepoticama...




Vrijednost cca 4 dionice T-HT-a


I tako, ostajte mi zdravo i dioničarite i vi!

Kad se na gotovo mjesec dana samovoljno izoliraš od svega oko sebe i skakućeš s otoka na otok k'o Guliver u čizmama od sedam milja, povratak u stvarnost izgleda otpilike kao današnji dan - ljigav, siv i nimalo privlačan...
Ima barem petsto ozbiljnih tema o kojima bi se moglo pisati, ali to mi ne pada na pamet.
Nisam zato ovdje. Ovdje sam da ovjekovječim ono što je iza mene i barem malo osunčam ovaj sumorni dan...
Daklem!
Ove godine bijaše me posvuda - doslovno.
Turneja je započela u Zadru, kao i obično. I znam da sam vam sa Zadrom vjerojatno već i dosadila, ali što ću vam ja, meni je taj grad uvijek inspirativan...
Ne ću puno pisati, valjda već sve znate (ako ne znate molim lijepo napraviti domaću zadaću!).
Reći ću samo da uživam piti kavicu u Gardenu zavaljena negdje u debeloj hladovini i lunjati zadarskim uličicama, pa svaki put otkriti nešto novo, a nisu mi strani ni dućani sa sniženjima (imate jednom pogađati što sam kupila!).
Za ostatak dojma evo nekoliko slikica...




Črajekat (izgovoriti s povratničko američanskim naglaskom!)




Gužva u šesnaestercu




Na Trgu pet bunara




Foša




Ne može bez Donata


Iz Zadra sam odlepršala na Hvar, usput popila kavicu s dragom prijateljicom u Splitu.
Na Hvaru uvijek zanimljivo. Za moj gušt malo previše nagužvano, ali ljepota se ne može poreći.
Dogodilo mi se nekoliko zanimljivih stvari.
Upoznah najluđeg mačka na svijetu (pravog mačka felis domesticus, onog na četiri noge).
Pozvaše me u Argentinu, New York te Boston (ovo zadnje stvorenje sa najseksipilnijim glasom koji sam ikad čula!).
Pričah španjolski, enjgleski, njemački, natucah čak i talijanski.
Ne upucavaše mi se niti jedan Talijan (ima nešto trulo na otoku Hvaru u kolovozu).
Posjetih jednom famozni Carpe Diem i požalih.
Naučih Amerikance kako se jede riba.
Dobro, ne morate baš sve znati, dalje nastavljamo sa slikama...




Slatka mala Vrboska




Kome još treba Venecija




Pogled s krova Crkve-utvrde u Vrboskoj




Vurin mehanizam




Umjesto kukavice u podne, izvirila Mala
p.s. ne pitajte kako sam dospjela u sat...kad imaš vezu sve može!




Pogled na drugu stranu




Kvar (štonobi rekli Talijanci)




Teškom mukom dobivena uspjela noćna hvarske tvrđave




Pogled s terase




Mačak Miki the živuća legenda




Hvarska luka s tvrđave




A u tvrđavi ima i zatvora!




Još malo ptičje perspektive




Šta je je lipo je




Japanska turistica Yoko Mala


Dakle, na Hvaru provedoh krasno vrijeme s mojom dragom prijateljicom. Ne bijaše me tamo dugo pa bi zanimljivo vidjeti promjene, ako ništa a ono u sastavu gostiju...
Nestadoše Česi, pojaviše se Australci, Amerikanci, Vrancuzi i Enjglezi, Talijani ostadoše jedina konstanta...Iako se činilo nemogućim, cijene još skočiše!
Sa Hvara skoknuh do Dubrovnika uz nezaobilazno svraćanje u Mali Ston na brzinske školjke mljac! Od Dubrovnika vidjeh samo luku, a ista me prilično razočara, toliko o vrhunskom turizmu!!! Iz Dubrovnika na Šipan.

Sa Šipana kidnuh glavom bez obzira već drugi dan (isti nije bilo izvedivo!)...
Iako bi trebao biti nešto posebno kao dio Elafita i blizu Dubrovnika, ovaj otok doživjeh nešto kao upad u zonu sumraka...
Ako se odlučite otići tamo, ono što možete vidjeti je nekolicina (valjda baroknih) ljetnikovaca, koji su nekada vjerojatno bili velebni, a sad mahom propadaju...
Smještaj je doduše iznenađujuće jeftin, ali bi vam se moglo dogoditi i da ostanete bez njega jer se jaaako malo toga nudi, budući da se domaćinima to NE DA, pa bi jedine opcije bili preskupi hotel i mračni maslinik, o restoranima ne ću ni trošiti riječi, kao ni o cijenama...
Vjerovali ili ne nisam stigla napraviti nijednu sliku, u paničnom bijegu.

Dugi dan skoknuh dalje na Mljet.
S Mljetom sam već stara znanica pa tko želi nešto više znati o tom otoku ili vidjeti nešto slika neka izvoli zaroštiljati po arhivi.
Na Mljetu prespavah u Pomeni u garaži koju the Baba ponosno nazivaše apartmanom, s najnevjerojatnijim interijerskim rješenjima koje sam u životu vidjela, nešto u stilu A je to (e to mi je žao što ne uslikah!). Jedno od najupečatljivijih je pipa u visini gležnjeva u tuš kabini.

Dan iza toga skoknuh na Pelješac - Prapratno - Žuljane - Orebić (ušokira me ono što su od njega napravili!), na Pelješcu se čak i okupah, te te iste noći vratih se u Zadar.

Drugi dan skoknuh na još jedan otok - Molat!
Usput vidjeh Rivanj, Sestrunj i Zverinac...
Molat!
E to je posebna priča.
Trebalo bi mi pet dana dana da ispričam što se tamo sve da doživjeti, ali ću vam samo ukratko reći - ne idite tamo!
I stavit ću ono što sam uslikala tamo - sve dvije slike!




Rak koji je pokušao odvući mene i ručnik sa sobom u morske dubine




Ja nemam ništa s ovim, to je moja nova pila zaslužna!


I tako.
Završi još jedno ljeto.
I uvijek prebrzo.
Ostaje mi još nekoliko sitnih hridi i otočića na kojima još nisam bila kao domaća zadaća za sljedeću godinu.
A sad dalje u radne pobjede.
Pravi povratnički povratak na blog...možda u listopadu.