Tako sam tuuužna, tako sjetna i izgubljena. I ljuta sama na sebe. I sve to istovremeno. Ne mogu vjerovati da jedan prekrasan događaj koji me podsjetio na puno prekrasnih događaja i ljudi može rezultirati ovakvom navalom nekakve tuge, ranjivosti, ne znam ni kako bih to nazvala.
Osjećam se totalno čudno. Imam potrebu plakati, vrištati, vikati, svađati se, histerično se smijati i ne znam što bih od toga prvo.
Eh, nisam baš dobro počela ovaj blog izgleda. Ispadoh neka totalna depresivka, a ja sušta suprotnost od toga. Ali svakom valjda dođe njegovih nekoliko crnih minuta (dana, mjeseci ili čega već).
Proći će i to kao što već u životu sve prolazi s vremenom...Vratiš se u kolotečinu i to je to, zaboraviš i samu sebe a kamoli ne neke tamo tsunamije pa bili oni od hormona ili od sjećanja.
Bilo kako bilo, ja sam trenutno strahovito tužna, a kako Najdražemoje još uvijek nema vremena za mene, a ja ne mogu reći - ostavi sve i dođi jer te trebam (takva sam što se može) - nije mi ostalo ništa drugo nego napisati ovo ovdje. Otići će oblaci kad tad, samo treba dočekati taj dan!