|
|
| veljača, 2011 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Pozornica za svakoga koga maskenbal jadno opisan rječju "život" dovede u napast pročitati koju grotesknu tvorevinu iznjedrene unutrašnjosti ublaženo subjektivne nakupine razmišljanja stare svega nešto više od tri polovice desetljeća.
Okovi na slobodi.
NF
dejmon
€uro
propheta nemo
UNIQUE
Dunja
fra gavun
nataša
alexxl
Bugenvilija (foto)
Julia
I šećer na kraju...
Koga nema, nek se javi.
"Hate today, no love for tommorow. We're all stars now in the dope show. (...) They love you when you're on all the covers. When you're not, than they love another"
"A pill to make you numb, a pill to make you dumb, a pill to make you anybody else. But all the drugs in this world won't save her from herself."
Većinu života provedemo u nesvjesti, subjektivno sudjelujući u onome što zaokupljuje našu pažnju određenoga trenutka. Pandžama jednoga od takvih trenutaka sam jučer uspješno izmakao i sretno otplovio u misli čija me je snaga tamo ostavila zapanjenoga. Genijalno je to kremasto iskustvo razmišljanja o stvarima kao što je kapacitet ljudskoga mozga. Što mislim da nas razdvaja najviše od životinja nije svijest o vlastitome postojanju, nego moć korištenja informacija koju proširujemo unosom novih informacija u glavu. Jer životinje je moguće dresirati isključivo na principu nagrada i navika. Zbog toga npr. ne mogu naučiti pričati, jer je njihov um nesposoban smisaono povezivati riječi ili uopće tretirati riječi kao svrhu komunikacije. One žive prema instinktima koji su uglavnom mnogo razvijeniji od ljudskih.
Ljudi osim instinktima, život vode i znanjem. Znanje smatram svim informacijama koje je su nagurane u lopticu, manju od prosječne lubenice, najmoćnijega alata današnjice: ljudskoga mozga.
Na koji mogući način toliko toga stane unutra, recimo kada spomenem riječ fotosinteza, odmah nam se u glavi javi asocijacija na biljke ili što smo već pokupili o fotosintezi tijekom mizernoga broja godina provedenoga u ovom kazalištu. Ako pak spomenem pustinju, dolazi sasvim nova slika u glavu. I sve je to divno i krasno, susrećemo se s time saki dan i onda razmišljamo o tome, pa se pitamo, pa stvaramo navike i tako dalje i tako dalje... Ali nemoguće je ne diviti se činjenici da svaka od tih informacija mora negdje biti pohranjena, negdje u tom moru sjećanja, svaki i najmanji doživljaj, svaka sekunda ostane negdje zapisana.
I onda ljudi tvrde da um ne može nadvladati materiju...
Al čini se kao da apsolutno nema nikakvog smisla razmišljati i pitati se, niti ima smisla samo sjediti i prihvaćati, biti niti ne biti niti išta niti ništa.
Urban: "Zašto mislim? Zašto sanjam?"
Ah, neznam hoću li ikada prestati razbijati glavu takvim stvarima. Jer uvijek ima toliko mnogo smisla koliko ga i nema.
Kurac, treb'o bi' prestat ovo radit. Ajde kad sam vam već oduzeo vrijeme da ne saznate apsolutno ništa, evo barem slikica za kraj da nešto možda ipak nastane u toj loptici:
