|
Sjedila je za stolom u kuhinji, držeći šoljicu čaja upitnog kvaliteta. Pronašla je dvije kesice čaja, tokom svog detaljnog pregleda stana. Hrane nije bilo, kao niti novca. Ako bi bila iskrena, dok je tu sjedila u potpunosti izgubljena, bojala se. Ništa nije znala i bez obzira koliko se trudila ubjediti da je ovo bio njen dom, nije mogla. Nedostajalo je toliko stvari. Ostale su sitnice iza njenog života ovdje. Nekoliko slika, nekoliko vizit karti, nešto odjeće i nijedne uspomene. To ju je plašilo. Računi su bili tu, mogla je samo zamisliti kako ih je plaćala. Međutim, ništa lično tu nije bilo. I ništa tu nije odavalo ništa više o njenom životu, osim imena. Glava ju je boljela. Previše je razmišljala, trudila se da svemu ovome da neki smisao. Morao je postojati razlog za sve ovo što joj se dešavalo. Uvijek je postojao razlog, samo je morala zakopati dovoljno duboko. Problem je bio što nije znala odakle početi. Samo je ustanovila problem. Nije sve zaboravila. I sada je znala kako napraviti čaj, kako izračunati nešto i kako pronaći normalan kanal na televiziji. Sve što je nedostajalo u njenoj glavi bila su njena lična sjećanja. Na početku je mislila da je u pitanju nekoliko mjeseci, jer se činilo nekako logičnim. Ali nije. Sav njen život je nedostajao. Gledala je u čaj, pokušavajući prisjetiti bilo čega vezanog za njega. Negdje u podsvjesti znala je da je morala barem jednom nekome napraviti čaj, barem ga jednom prosuti ili čak imati omiljeni okus. Sve što joj padalo napamet su bili proizvođači, vrste čajeva, čak i neke biljke od koji se moglo napraviti. Samo joj je čisto znanje ostalo. Valjda, ako bi dobro promislila, morala biti zahvalna na tome. Mogla je proći gore, pa se probuditi sa umom na nivou dječijeg. To bi već bilo problematično. Ako ništa više, barem je znala napraviti čaj. Stomak joj se pobunio na glad, ali nije mogla ništa uraditi povodom toga. To će morati sačekati. A kada se i pogledala, barem je mogla sebi priušititi jedan dan gladi. Tijelo joj je imalo od čega preživjeti. Spustila je šoljicu čaja i podigla jednu od vizit karti. Ako bi razmislila, što je imala izgubiti, zar ne? Mogla je nazvati tog čovjeka, vidjeti da li je ikada komunicirala sa njim. Morala je nešto uraditi, jer drugih opcija nije baš imala. Bila je sama, bez ideje gdje se tačno nalazila i ono najbitnije – bez novca. Kartica je bila jednostavna i to joj se sviđalo. Pisalo je samo ime, adresa i broj telefona. Nije postojao ni logo, niti e-mail adresa niti bilo što slično. I ono što ju je najviše brinulo, bilo je što nije imala ideje tko je to bio. Mogla ga je nazvati. To bi bilo pametno za uraditi. Srećom pronašla je telefon u spavaćoj sobi. Na njeno veliko iznenađenje još uvijek je radio. Izgleda da se netko nije žurio sa isključivanjem telefona ili možda nije bila toliko dugo odsutna koliko je mislila. Slegla je ramenima. Naposlijetku zaista nije imala bilo šta da izgubi. Otišla je do spavaće sobe, sjela na krevet i uzela telefon u krilo. Utipkala broj i nazvala, ignorirajući činjenicu da joj je srce lupalo. Što ako ni on nije znao ništa o njoj? Koliko će onda zaista biti izgubljena? „Ured doktora Josepha McClellanda, kako vam mogu pomoći?“ Ljubazan, ženski glas se javio odmah. Zvučao je nekako toplo i prijateljski, to ju je obradovalo. „Ovdje Magdalyn Vernes, željela bih vidjeti doktora što prije“ Nadala se da nije zvučalo previše arogantno. Čak se pretpostaviti da je to bila njena reakcija na nepoznato, možda čak na strah. I samo još kada bi znala zbog čega je ona viđala doktora duže vrijeme. Da nije slučajno bila bolesna? „Maggie, otkud ti? Nisi bila ovdje sto godina. Moram priznati da si nam nedostajala, da ne govorim što mi još uvijek duguješ čokoladnu tortu od zadnje opklade. Ne zaboravljam ja tako lako i nemoj misliti da si se izvukla.“ Na trenutak je osjetila val olakšanja. Možda će ovdje ipak pronaći sve odgovore. Ako je se samo ova žena sjećala, to sigurno znači da je tu dolazila često. Mogla joj je barem reći nešto o njoj. „Ma nisam bila ovdje dugo vremena, zato nisam dolazila. A donijet ću ti tortu čim je napravim“ Na tren se zapitala, zbog čega joj je to laganje tako lako došlo. „Nego stvarno bih trebala razgovarati sa Josephom“ Djevojka se nasmijala. „Naravno, izvini, ali cijeli dan mi je dosadan, a pravo si me iznenadila. Nadam se da ću te uskoro vidjeti. Mislim da bi čak mogle otići na piće. Imam ti toliko toga pričati, a vjerujem i ti meni. Zadnji put kada si bila ovdje, rekla si da putuješ za Ameriku.“ Ameriku? Šta li je ona tamo radila. Možda joj se sve ovo desilo tamo, samo još kada bi mogla pronaći valjan razlog da je vrate ovdje i još ostave na podu vlastitog stana. „Bilo je super, za očekivati. Definitivno idemo na piće, čim dođem sebi. Put me je umorio i dok sve organizujem" „Naravno, razumijem te u potpunosti. Tako je i meni bilo, a išla sam samo do Manchestera. Uglavnom, javi se što prije. A sada ću ti proslijediti doktora, čekaj samo sekund.“ „Hvala ti puno“ Stigla je dodati, prije nego je čula muški glas sa druge strane slušalice. Nije zvučao pretjerano prijazno, i pokušala je shvatiti zbog čega su svi inzistirali da je zovu Maggie. O sebi jednostavno nije mogla razmišljati. Bila je Magdalyn. Valjda zato što se još nije osjećala ugodno u svojoj koži. „Kako ti mogu pomoći, Maggie?“ Udahnula je duboko. Ovo je bilo to. Ili će zvučati ludo ili će joj možda čak na tren povjerovati i pomoći joj. „Danas sam se probudila na podu svoje sobe“ „Uredu“, rekao je. „Ne sjećam se ničega“ Nakon te njene replike, uslijedila je grobna tišina. Nikada ranije nije primjetila skoro pa nečujno šuštanje. „Stvarno?“ „Da“ Čekala je samo taj trenutak kada će je zvanično proglasiti ludom. Ako mu je vrijedila ona titula doktora, možda čak dođu po nju da je odvedu u ludnicu. Samo je problem bio što se nije mogla sjetiti da li se to ikada desilo. „Da li bih mogao doći to tebe?“ Taj odgovor ju je iznenadio. „Zbog čega bi došao do mene?“, osjećala se pomalo naivno pitajući to, ali jednostavno je bilo čudno. „Imam ti puno toga za reći, a ionako završavam sa poslom za nekoliko minuta. Mislim da bih ti mogao sve objasniti.“ „Nije problem. Pretpostavljam da znaš moju adresu, pošto ja zaista nemam blage gdje živim, osim da sam u Londonu.“ Joseph se nasmijao. „Ne brini se, sve mi ovdje piše. Bit ću tamo za pola sata“ Htjela je reći da ne očekuje čokoladnu tortu, ali je prekinuo previše brzo.  Tačno pola sata poslije, čula je kucanje na vratima. Požurila je da ih otvori. Bila je radoznala kako je izgledao taj doktor, i zbog čega je bila toliko posebna da on dođe. Pokušala je u zadnjih pola sata shvatiti, ali sve što je stigla bilo je obrisati prašinu i provjetriti stan. Bilo je šest sati poslijepodno. Muškarac koji je stojao na vratima i ako je mogla dobro pretpostaviti, zvao se Joseph, nije bio baš onavak kakvim ga je zamišljala. Bio je mlađi za jedno deset godina, izgledao kao da je tek ušao u svoje tridesete. Iznenadio ju je krem mantil koji je gotovo sezao do poda, te aktovka u ruci. Kosa mu je bila duža, zavezana, a ispod mantila je nosio običnu sivu majicu. Čudan spoj stila. Ipak ga je pustila unutra, jer je predstavljao jedan od koraka ka vraćanju nazad u normalu. „Drago mi je što te vidim. Nisi dolazila posljednjih nekoliko mjeseci kod mene. Već sam se zabrinuo, ali pretpostavljam da ti se posjeta Americi odužila.“ Slegla je ramenima i uz osmijeh dodala. „Ne bih znala. Kao što sam rekla, probudila sam se jutros u dnevnom boravku, bez ijednog sjećanja.“ Povela ga je ka dnevnom boravku, uzimajući njegov mantil i ostavljajući ga na kuki na vratima. „I dok se sjećam, kako vam se zove asistentica?“ Joseph je lagano spustio aktovku na njen drveni stol i smjestio na sofu. On je sjela naspram njega, na pod i podvukla noge ispod sebe. Osjećala se neobično ugodno sjedeći tako. „Zove se Cynthia Fellows. Sprijateljila si se s njom, kada si dolazila na terapije.“ „Drago mi je, pošto sam joj obećala piće, iako ne znam ništa o njoj. Niti joj mogu pričati bilo što o Americi.“ Joseph je odmahnuo rukom. „Ništa se ne brini, mogu joj ja objasniti situaciju.“ „Ponudila bih te pićem, ali imam samo vodu. Ako slučajno hoćeš, mogu ti donijeti“ „Nema veze, nisam žedan, upravo sam popio kafu. Uglavnom, da pređemo na tvoj problem.“ „Da“, uspravila se, kao da će joj to pomoći da ga pozornije sluša. „Odmah da ti kažem da mislim da ovo nije prvi put da ti se to desilo“ Ovo je bilo iznenađenje. Nije ni čudo što ju je shvatio ozbiljno. Iako je još pokušavala shvatiti zbog čega ju je shvatio ozbiljno kada mu je to prvi put rekla. I ako joj se ovo dešavalo redovno, možda je bilo iz nekog razloga normalno. Imala je osjećaj da će se na kraju uspostaviti samo da je jako udarila glavom. „Nije?“ Nije mogla ne zvučati zbunjeno. „Ne“, odgovorio je. „Kada si kod mene došla prvi put, rekla si mi da se ne sjećaš djetinstva i bi željela da ti pomognem.“ „Izvini, ali koja si ti vrsta doktora?“, upitala ga je. Jednostavno je morala znati, i imala je osjećaj da će ovo biti jako dugo objašnjenje. Bio je red na Josepha da pocrveni. „Tehnički gledano nisam doktor, ali jednostavno zvuči uvjerljivije kada Cynthia to kaže. Bavim se hipnozom.“ Klimnula je glavom, pitajući se što joj je to on mogao ponuditi. Imala je osjećaj da je on više bio zadnja opcija, nego nešto što bi ona otprve izabrala. „I pretpostavljam da sam došla tebi kako bih se probala prisjetiti djetinstva?“ Klimnuo je glavom. „Počinjala si novi život i željela si vidjeti da li bi mogla pronaći roditelje. Jednostavno si morala znati, a kao što si mi rekla prvi kada smo se vidjeli, bio sam ti posljednja opcija. Nisi vjerovala u hipnozu, ali rekla si da želiš da pokušaš.“ „Koliko dugo sam dolazila kod tebe? Ne smeta ti što te ne persiram?“ „Ni najmanje, nisi puno mlađa od mene. A kod mene dolaziš od srpnja, s tim da posljednja dva mjeseca nisi dolazila.“ „A koji je sada mjesec, uopšte?“ Sjedeći dolje na podu, postavljajući tako glupa pitanja, osjećala se poput malog djeteta. Nadala se samo da taj osjećaj neće još dugo potrajati, jer je morala priznati da nije bio ni najmanje ugodan. „Prosinac“ „I da li mi je ta tvoja hipnoza ikako pomogla?“ Ako jeste, bila je spremna pokušati ponovo. Ako nije, opet se nalazila u još jednoj slijepoj ulici. „Da budem iskren, nije nešto. Bilo je trenutaka kada si se prisjetila nekih stvari, ali to je, ponovo da budem iskren, bilo bezvrijedno.“ „Čega sam se sjetila?“ To ju je zanimalo, jer mu valjda nije u potpunosti vjerovala da je bilo bezvrijedno. „Sjetila si se da ti imena roditelja počinju sa D i F, i da ti ime škole počinje sa slovom L. To je sve što sam uspio dobiti od tebe, nakon četiri mjeseca“ To je bilo jako malo napretka, ali ako ne bude imala bilo šta drugo raditi, mogla je tražiti ljude čija su imena počinjala sa D i F, a prezime im bilo Vernes. Kao da je Joseph čitao njene misli, dodao je. „Nećeš ih tako naći. Tvoje pravo ime nije Magdalyn Vernes.“ Sada je bila još više zbunjena. „Kako to misliš?“ „Tokom našeg trećeg sastanka, rekla si mi da si prisvojila ime starice u čijem si se stanu probudila. Nisi znala šta drugo da radiš.“ „Zar je nisam mogla pitati za ime?“ „Sudeći prema tvojim riječima, umrla je nedugo zatim. Tako da je traženje tvojih roditelja, bez većih tragova, potpuno nemoguće. Jako mi je žao“ Slegla je ramenima. „Šta je tu je. Trenutno da mi je da shvatim šta mi se desilo.“ „Razumijem i mislim da ti mogu pomoći. Ako želiš možemo večeras proći kroz sve što si mi pričala tokom susreta.“ Zahvalno je klimnula glavom. Baby steps. Odmah samo da kažem da sam prepravila prošli post i izbacila dio sa duhovima. Pala mi je napamet druga ideja, koja baš nema nikakve veze sa duhovima. Sve ostalo ostaje isto. Ispričavam se.
Kapljice vode su svakih pet sekundi padale na metalni tanjir, odjekujući ćelijom. Na početku bi svaki put reagovala na to, ali polako se počela navikavati. Sada je postalo utješno. Kapljice vode bile su njen način da mjeri vrijeme, a maleni otvor pri vrhu zida joj je govorio da li je bio dan ili noć. Pokušala je pobjeći tačno sedam puta. Jednom je pokušala udariti čuvara, ali to joj nije pošlo za rukom. Zato su joj hranu dostavljali kroz maleni otvor na vratima. Prije nekoliko dana je razmišljala da se provuče kroz njega, ali još uvijek nije bila dovoljno mršava. Možda za koji mjesec, ako im ranije ne dosadi. Nekoliko dana je provela razmišljajući o tome zbog čega je bila ovdje. Drugih pet dana je provela proklinjući Edgara. Na kraju je zaključila da ni jedno ni drugo nije bilo vrijedno. Tko god ju je oteo, znao je njenu moć. Zapravo nije mogla tačno odrediti zbog čega bi je to iznenadilo. To je bio jedini razlog zbog kojeg bi je netko mogao oteti. Nije postojao drugi. Njeno bogatstvo se svodila na svega nekoliko drevnih tekstova koji su joj mogli pomoći u ritualima. Ništa dovoljno vrijedno. Ona je bila navrijednija. Trebala je manje vjerovati ljudima. Njena majka joj je sama rekla da ne postoji osoba na svijetu koja je neće prodati za dovoljno visok iznos. Sjećala se da je imala sedam godina i da je pogledala prema mami i glasom punim uvjerenja i naivnosti je rekla 'Ti ne bi'. Majka se samo nasmijala, razbarušila joj kosu i rekla 'Nijedna ljubav nije dovoljno jaka'. Odbijala je u to povjerovati veći dio svog života. Zbog tog idiotstva je sada bila ovdje. Očekivala je da će je izdaja više pogoditi, da će provesti više dana plačući. Zaista nije. Slegla je ramenima. Valjda je negdje u svojoj podsvijesti sve ovo očekivala. Zbog čega se ne bi trebalo desiti? Hodala je sama ulicom, u sred noći, bez igdje ikoga. Išla je u stan za koji je većina ljudi znala. Bilo je samo pitanja kada će se desiti. Trebala je možda potrčati kada je vidjela crni automobil kako sporo vozi. Odbijala je. Valjda je vidjela šta je strah učinio njenoj majci, tako da je ona otišla u drugu krajnost. Zvuk koraka ju je trznuo iz razmišljanja. Mogla je zaključiti da je ovo bila večera, samo nije bila sigurna da li je bilo pet ili šest sati. Da nije udarila onog čuvara, supu bi joj donio zgodan mladić. Trebala je ići na tu kartu, zavesti ga. Možda bi se smilovao i pustio je, ako bi zaplakala dovoljno puta. Nije se toga sjetila, valjda zato što nije imala šminke na sebi, i nije se tuširala već preko mjesec dana. Tko god ju je držao tako dugo, nije nigdje žurio. Samo je pokušavala shvatiti zbog čega. Možda su je čuvali samo ako nekome zatreba. Natjerala se da se pokrene sa već istrošenog madraca i ode po svoju supu. Noge su ponekad jednostavno odbijale da surađuju. Supa je ovaj put bila kvalitetna. Kada bi u njoj našla komadića mesa uvijek je zamišljala kako je dobivala ostatke od večere. Možda to nije bilo daleko od istine. Sa osmijehom na licu je pojela supu, uživajući u ukusu kvalitetnog mesa. Nakon supe došlo je na red smišljanje osmog plana za bijeg. Ovaj put bi trebala biti uspješnija. Probudila se u sobi. Ležala je na nečemu jako mekanom. Prešla je rukom preko tog mekanog da bi samo ustanovila da je to bio samo tepih. Trebala je to znati. Čak se i plafon činio nekako poznatim iako je bio obične bijele boje. Možda zbog velike mrlje koja ga je krasila. Činilo se kao da je voljela ubijati nedužne insekte. Uspravila se. Zbog čega je imala osjećaj da bi trebala znati šta se dešava? Bila je soba poznata, ali se nije mogla smjestiti u nju. Bilo je nekih očigledih znakova da nije bila tu duže vrijeme, ali to nije bio razlog da se ona ne sjeća skoro ničega povezanog sa tim. Crvena sofa je bila prašnjava, ako se dalo suditi po velikom oblaku prašine koji se podigao čim je svoju zadnjicu spustila na nju. Dala je sebi vremena da promotri interijer. Soba nije bila pretjerano velika, tek dovoljna da u nju stane nekoliko polica sa knjigama, veći televizor, stol za računar i sofa. Bilo je tu i nekolicina slika sa ljudima kojih se nije mogla sjetiti. Iako je muškarac u većini slika djelovao poznat. A iznenadni napad ljutnje koji je dobila nije bio pretjerano logičan. Onda je uslijedio potpuno čudan događaj. Nije se mogla sjetiti vlastitog imena. Znala je da je počinjao sa m, ali to je bilo to. Činilo se kao da je nitko nije zvao u posljednje vrijeme. Pomjerila se na desnu stranu kako bi došla do malog drvenog stolića. Valjda je bila pametna, pa držala neke račune tu. Nije imala pretjeranu želju da hoda po kući. Otvorila je malu ladicu i srećom bilo je nekoliko računa. Većinom sa Amazona. Izgleda da je voljela naručivati knjige. Pogledala je ime. Magdalyn Vernes. To je zvučalo napola poznato i ime koje je čak mogla koristiti. Zavalila je glavu nazad i samo na trenutak zatvorila oči. Kada se probudila, već je pala noć. Sada se osjećala dovoljno motiviranom da obiđe prostor u kojem je tako očigledno živjela. Otišla je do prozora da pogleda šta se dešavalo. Pogled joj se činio dovoljno poznatim da kaže da je bila locirana u Londonu. Gdje tačno, to je još imala da otkrije. Jedino što je primjetila bila je čudna blizina susjedovog prozora. Brzo je navukla roletne, prije nego je zaključio da je budna. Upalila je televizor samo da je ne slijedi mrtva tišina po domu. vrata iz dnevnog boravka vodila su mali hodnik. Vidjela je jedna otvorena i zatvorena vrata. Otvorena vrata su vodila u kuhinju, a zatvorena nakon kratko inspekciju u spavaću sobu sa kupatilom. I dalje ništa nije izgledalo poznato. Ovo je bilo čudno. |
Fear cuts deeper than swords.
 Magdalyn Vernes- ? Joseph McClelland- human Cynthia Fellows- human Dorian Wolstencroft- ? Memento mori.
|
