Pregled posta

Lesson I - Never regret anything.

„I see the blood all over your hands, does it make you feel, more like a man? Was it all, just a part of your plan? The pistols' shakin' in my hands and all I hear is the sound...“

Kapljice vode su svakih pet sekundi padale na metalni tanjir, odjekujući ćelijom. Na početku bi svaki put reagovala na to, ali polako se počela navikavati. Sada je postalo utješno. Kapljice vode bile su njen način da mjeri vrijeme, a maleni otvor pri vrhu zida joj je govorio da li je bio dan ili noć.

Pokušala je pobjeći tačno sedam puta. Jednom je pokušala udariti čuvara, ali to joj nije pošlo za rukom. Zato su joj hranu dostavljali kroz maleni otvor na vratima. Prije nekoliko dana je razmišljala da se provuče kroz njega, ali još uvijek nije bila dovoljno mršava. Možda za koji mjesec, ako im ranije ne dosadi.

Nekoliko dana je provela razmišljajući o tome zbog čega je bila ovdje. Drugih pet dana je provela proklinjući Edgara. Na kraju je zaključila da ni jedno ni drugo nije bilo vrijedno.

Tko god ju je oteo, znao je njenu moć. Zapravo nije mogla tačno odrediti zbog čega bi je to iznenadilo. To je bio jedini razlog zbog kojeg bi je netko mogao oteti. Nije postojao drugi. Njeno bogatstvo se svodila na svega nekoliko drevnih tekstova koji su joj mogli pomoći u ritualima. Ništa dovoljno vrijedno.

Ona je bila navrijednija. Trebala je manje vjerovati ljudima. Njena majka joj je sama rekla da ne postoji osoba na svijetu koja je neće prodati za dovoljno visok iznos. Sjećala se da je imala sedam godina i da je pogledala prema mami i glasom punim uvjerenja i naivnosti je rekla 'Ti ne bi'. Majka se samo nasmijala, razbarušila joj kosu i rekla 'Nijedna ljubav nije dovoljno jaka'.

Odbijala je u to povjerovati veći dio svog života. Zbog tog idiotstva je sada bila ovdje.

Očekivala je da će je izdaja više pogoditi, da će provesti više dana plačući. Zaista nije.

Slegla je ramenima. Valjda je negdje u svojoj podsvijesti sve ovo očekivala.

Zbog čega se ne bi trebalo desiti? Hodala je sama ulicom, u sred noći, bez igdje ikoga. Išla je u stan za koji je većina ljudi znala. Bilo je samo pitanja kada će se desiti. Trebala je možda potrčati kada je vidjela crni automobil kako sporo vozi.

Odbijala je.

Valjda je vidjela šta je strah učinio njenoj majci, tako da je ona otišla u drugu krajnost.
Zvuk koraka ju je trznuo iz razmišljanja.

Mogla je zaključiti da je ovo bila večera, samo nije bila sigurna da li je bilo pet ili šest sati. Da nije udarila onog čuvara, supu bi joj donio zgodan mladić.

Trebala je ići na tu kartu, zavesti ga. Možda bi se smilovao i pustio je, ako bi zaplakala dovoljno puta. Nije se toga sjetila, valjda zato što nije imala šminke na sebi, i nije se tuširala već preko mjesec dana.

Tko god ju je držao tako dugo, nije nigdje žurio. Samo je pokušavala shvatiti zbog čega.

Možda su je čuvali samo ako nekome zatreba.

Natjerala se da se pokrene sa već istrošenog madraca i ode po svoju supu. Noge su ponekad jednostavno odbijale da surađuju. Supa je ovaj put bila kvalitetna. Kada bi u njoj našla komadića mesa uvijek je zamišljala kako je dobivala ostatke od večere. Možda to nije bilo daleko od istine.

Sa osmijehom na licu je pojela supu, uživajući u ukusu kvalitetnog mesa.

Nakon supe došlo je na red smišljanje osmog plana za bijeg. Ovaj put bi trebala biti uspješnija.


Probudila se u sobi. Ležala je na nečemu jako mekanom. Prešla je rukom preko tog mekanog da bi samo ustanovila da je to bio samo tepih. Trebala je to znati. Čak se i plafon činio nekako poznatim iako je bio obične bijele boje. Možda zbog velike mrlje koja ga je krasila. Činilo se kao da je voljela ubijati nedužne insekte.

Uspravila se.

Zbog čega je imala osjećaj da bi trebala znati šta se dešava?

Bila je soba poznata, ali se nije mogla smjestiti u nju. Bilo je nekih očigledih znakova da nije bila tu duže vrijeme, ali to nije bio razlog da se ona ne sjeća skoro ničega povezanog sa tim.

Crvena sofa je bila prašnjava, ako se dalo suditi po velikom oblaku prašine koji se podigao čim je svoju zadnjicu spustila na nju. Dala je sebi vremena da promotri interijer.

Soba nije bila pretjerano velika, tek dovoljna da u nju stane nekoliko polica sa knjigama, veći televizor, stol za računar i sofa. Bilo je tu i nekolicina slika sa ljudima kojih se nije mogla sjetiti. Iako je muškarac u većini slika djelovao poznat. A iznenadni napad ljutnje koji je dobila nije bio pretjerano logičan.

Onda je uslijedio potpuno čudan događaj. Nije se mogla sjetiti vlastitog imena. Znala je da je počinjao sa m, ali to je bilo to. Činilo se kao da je nitko nije zvao u posljednje vrijeme. Pomjerila se na desnu stranu kako bi došla do malog drvenog stolića. Valjda je bila pametna, pa držala neke račune tu. Nije imala pretjeranu želju da hoda po kući.

Otvorila je malu ladicu i srećom bilo je nekoliko računa. Većinom sa Amazona. Izgleda da je voljela naručivati knjige.

Pogledala je ime.

Magdalyn Vernes.

To je zvučalo napola poznato i ime koje je čak mogla koristiti.

Zavalila je glavu nazad i samo na trenutak zatvorila oči. Kada se probudila, već je pala noć.
Sada se osjećala dovoljno motiviranom da obiđe prostor u kojem je tako očigledno živjela. Otišla je do prozora da pogleda šta se dešavalo. Pogled joj se činio dovoljno poznatim da kaže da je bila locirana u Londonu. Gdje tačno, to je još imala da otkrije.

Jedino što je primjetila bila je čudna blizina susjedovog prozora. Brzo je navukla roletne, prije nego je zaključio da je budna. Upalila je televizor samo da je ne slijedi mrtva tišina po domu. vrata iz dnevnog boravka vodila su mali hodnik. Vidjela je jedna otvorena i zatvorena vrata.

Otvorena vrata su vodila u kuhinju, a zatvorena nakon kratko inspekciju u spavaću sobu sa kupatilom.

I dalje ništa nije izgledalo poznato. Ovo je bilo čudno.


Post je objavljen 09.08.2011. u 21:56 sati.