Your only way out is to die

utorak, 19.04.2011.

I duhovi mogu pisati

Mt. Washington je brežuljkasti predio,
kvart, s ulicama drvoreda i kuća s prelaska 19-og na 20-to stoljeće,
udaljeno tek nekoliko minuta od centra Los Angelesa. Jedinstveno mjesto
za John Matkowskog, koji je našao malu kolibu s početka 20. stoljeća u
ulici ironičnog naziva «Future Street».
Tamo se preselio 1985.
godine, i od početka svog života u kući, čuo je čudne zvukove, ali kuća
je bila stara, te je pretpostavio da su za to krivi stari podovi,
cijevi i zidovi. Ponekad bi navečer osjećao «žmarce» duž svog vrata i
ruku, no i tu je krivca našao u starosti kuće, koja je vjerojatno uzrok
propuha koji je vrlo lako mogao uzrokovati te simptome.

Tog je
mišljenja bio sve do 1990. godine kada su zvukovi i osjećaji postali
intezivniji. John je počeo osjećati prisutnost, ponekad bi krajičkom
oka vidio sjenu koja bi nestala čim bi okrenu glavu i direktno pogledao
prema njoj. Ponekad bi se čuli vrlo jaki udarci u sobi do, no kad bi
John otišao vidjeti o čemu se radi, ne bi naišao na ništa neobično.
Priča kako bi osjećao po rukama nešto poput opekotina od sunca, te je
tako znao da se nešto nalazi u njegovoj prisutnosti. Nije on bio
jedini, i prijatelji bi prilikom posjeta osjećali neku prisutnost.

Kako
je njegova koliba bilo omiljeno mjesto prijateljskom roštiljanju,
jednog ljetnog popodneva, John je, u društvu svoje ekipe, ponovo
osjetio poznat osjećaj pečenja po rukama, a zdjela za salatu je bez
ikakvog razloga eksplodirala i razletjela se u tisuću komadića. Događaj
je bio u najmanju ruku neobičan te je John kontaktirao proizvođače te
zdjele da sazna postoji li kakva okolnost pri kojoj bi zdjela mogla
tako eksplodirati. Proizvođači su bili zatečeni i u čudu više negoli
sam John.

Nedugo nakon tog događaja John Matkowsky je iznajmio
svoju kolibu prijatelju John Huckertu. Huckert je kao i Matkowsky
gotovo odmah čuo čudne zvukove, čudne sjene su se «vukle» po podu kuće
i zidovima dnevnog boravka. I naravno i on je osjetio prisutnost.

«Čitao
sam nešto za stolom, i u jednom trenutku sam osjetio da je netko došao
iza mene i stavio mi ruku na rame. Naravno, kad sam se okrenuo, u
prostoriji nije bilo nikoga. Adrenalin mi je skočio i sve me to činilo
nervoznim. Nisam znao što je to točno bilo, no isključivši sve
mogućnosti na kraju nije ostalo ništa što je moglo prouzrokovat taj
osjećaj»


Dva John-a su istovremeno bila preplašena i
zaintrigirana za tu pojavu. Činilo se kao pojava nije imala namjeru ih
ozlijediti, nego samo ih učiniti svjesnim njene prisutnosti. Što su
više bili otvoreni mogućnosti da se u tom slučaju radi o duhu, to se
pojava više i češće pojavljivala. Huckert je tvrdio da je čak i vidio
duha u njegovoj «ljudskoj formi» kao starijeg čovjeka koji stoji pokraj
njihovog kauča, i kad je trepnuo starca više nije bilo.

Jedini
dokazi da se tu radi o duhu bili su čudni zvukovi, čudne sjene i
osjećaji, tako da sve to moglo vrlo lako pripisati nekoj psihičkoj
bolesti ili čak umoru. No preokret se dogodio kada je Huckert na Božić
1991. godine od svog oca na dar dobio fotoaparat Polariod. (znate onaj
fotoaparat koji odmah nakon slikanja razvija slike).

Kada se
vratio u Los Angeles uslikao je par slika po kući da pokaže Matkowskom
kako fotoaparat radi. Sve su slike bilo posve normalne, bez ikakve
nepodudarnosti. Sve do ožujka sljedeće godine kada je Huckert osjetio
poznate žmarce po vratu koje je upućivalo da se duh nalazio blizu.

Iz
nikakvog posebnog razloga uzeo je fotoaparat i uslikao sobu. Tada su se
vrata kupaonice otvorila sama od sebe. Slikao je vrata, i na slici
dobio čudni obris koji je bio i strašan i smiješan u isto vrijeme. U
početku su mislili da nešto nije u redu s filmom, no kad su kupili novi
i ponovili slikanje, duh se i dalje pojavljivao na fotografijama u bilo
koje doba dana i noći. Slike su naravno odnijeli nekom poznaniku u
laboratorij za profesionalnu fotografiju, koji nikako nije mogao
ustanoviti kako se ta pojava mogla naći na fotografijama, proučili su i
sam fotoaparat, no on je radio sasvim regularno.

Ljudi su
naravno bili skeptični. Kada je Ross Harpold došao u kuću na njihovu
zabavu pogledao je fotografije i podsmjehujući se upitao je Huckerta da
li se duh nalazi sad među njima. Na što je Huckert odgovorio da ne zna.
Ross je uzeo fotoaparat, upitao «Je si li tu?» i okinuo sliku. Kako se
slika razvijala, na njoj su se polako počela nazirati slova. Pisalo je
«YES».
Matkowsky je upitao «Kako se zoveš?» i okinuo sliku. Jasno se
na slici nazirala riječ «WRIGHT». Nastavili su s pitanjima. «Je si li
ti dobar ili zao duh?» Odgovor je bio «FRIEND»

U sljedećih
nekoliko mjeseci Matkowsky i Huckert su napravili stotinjak fotografija
na kojima su se pojavile riječi. Uglavnom su odgovori bili na
engleskom, ponekad na latinskom, no uvijek su davale konkretan odgovor
na direktno pitanje.
«Gdje ideš kada nisi ovdje?» Odgovor je bio: «Flux»
«Tko je bio Wright?» Ovaj put odgovor je bio na latinskom: «Et alia corpus delicti," što znači – među ostalim žrtva ubojstva.

Započela
su istraživanja u kući Matkowskog i Heckerta. Istraživački tim je nakon
nekoliko sati fotografiranja dobio prve rezultate.

«Jesu većina
duhova dobri ili loši?» Kako se slika razvijala pojavila se i poruka.
«THERE ARE NUMEROUS REMEDIAL LEMURS» Poruka koja se na prvi pogled čini
kao «šala duha», no u latinskom riječniku Hackert je pronašao da su
lemuri u startorimskoj kulturi bili duhovi mrtvih koji hodaju noću.
Pitanja
su se i dalje postavljala i odgovori su dolazili sa svakom razvijenom
slikom sve do pitanja «Wright, hoćeš li ovdje biti još dugo vremena?»
Duh je odgovorio: «SED HAEC PRIUS FUERE» što znači: ovo sve je sada
gotovo. I to je bila zadnja poruka na slici.

Uz mnoge
ghostchasere u kuću je došao i svjetski poznat vidovnjak Peter James.
Iako je u početku bio skeptičan u pogledu «duha pisca» priliko ulaska u
kuću odmah je osjetio prisutnost. Noge su mu se tresle, i osjećao je
vibracije kroz tijelo. Telepatski primao je imena. Gilbert, Robert i
Amelia. Matkowskoy i Heckert su bili u čudu. To su bili prijašnji
vlasnici. Vlasnički list nisu nikom pokazali, niti su spominjali
prijašnje vlasnike. No opet Peter James je možda mogao iz nekog drugog
izvora saznati te informacije. Peter je ipak smatrao da nijedan od te
trojice nije bio «duh pisac».

Hodajući kroz kuću Peter je zastao
na jednom mjestu govoreći kako je to duhovni vrtlog, neka vrsta prolaza
svijetova kroz koji duhovi ulaze u kuću. Tad je osjetio kako nešto
dolazi kroz vrtlog. Matkowsky ga je uslikao. Slika je pokazivala čudne
oblike, bolje rečeno duhove koji su okružili Petera. Peter je tada
rekao da se nalaze dva različita duha. Jednog je opisao kao duha
Indijskog plemena koja se davno nalazila na području ovog susjedstva, a
ova kuća se nalazi na području koje je bilo centar plemena. Drugi duh
jebio, kako Peter kaže, umoren i moguće da je zakopan ispod kuće.

Matkowsky
i Huckert su kako bi dokazali tvrdnje Peter Jamesa počeli kopati male
rupe uokolo kuće. U jednoj su pronašli posude za koje je kasnije
utvrđeno da su pripadali Indijancima. Matkowskom i Hackertu to je bio
dovoljan okaz kako je Peter govorio istinu.
A šta se tiče tijela
zakopanog ispod kuće, iako ne sumnjaju da se tamo nalazi neće ga
pokušavat iskopat, jer takva akcija bi zahtijevala pomicanje odnosno
rušenje kuće, uostalom godine života s Wright-om pokazale su im da im
on nije nikakva smetnja, dapače od susreta s Wright-om postali su
filozofi kako sami kažu.

Što se tiče pokušaja prevare u ovom
slučaju, stručnjaci su dokazali da je moguće samo dvostrukom
ekspozicijom, no za takvo nešto bilo bi potrebno barem sat vremena
pripreme. Kako je tim istražitelja koristio vlastite fotoaparate i
filmove ova se teorija slobodno može odbaciti.