|
Trebalo bi moć uć u editor bez da se prelazi preko naslovne strane. Iritira me. Zaboravljam, makar mislim u tome momentu da ću zapamtit. Razmišljam, pogledam unazad i pomislim: "Ovo je ok. Može na blog." Pa zaboravim. Zaboravim misli iz tunela, sa zahoda, sa onoga poteza Savske di je onaj park kraj MUPa. Ma nije bitno, samo sam se osjeća pametan kad sam posložia neke misli, a sad ih se ne sjećam. A eto. Bio u Senju, bio u Krasnu. Pomisli na izolaciju. Krasno je na Velebitu, na unutrašnju stranu, krasno polje u krasnoj šumi. Autom se petlja po čudnoj uskoj cestici (nota bene: ta cesta je županijska po rangu) kroz gustu šumu. I sad ja zamišljam Crvenkapicu kako ide tim putem. A zamisli to usred zime, zameteno, a zamisli pred sto godina. Nad tobom je planina, preko prijevoja kroz šumu prema moru, niz planinu kroz šumu prema Lici. Sve je daleko. Bio je jednom neki film sa Michaleom Caineom, neki povijesni film, neki rat, ne znam sad koji, nešto šesnaest-sedamnest, a možda i petnaestostoljetno. Kako bilo, njegova grupa, a jesu bili vojnici ili plaćenici, a nemam pojma, nabasa na izolirano selo u planinskoj dolini. Pa gledam film, pa mi je čudno, a kako nitko ne zna da je to misto tamo. A eto, zemlja je velika, sve je daleko. A vukovi su prisutni, vukovi su gladni. Možda i medvjedi, hladno je, ili je vruće, put nije asfaltiran, možda nema ni nikakvih znakova, a kuće su daleko, ljudi nahvao možda nisu. Naravno da je šuma strašna. Isto sam mislia, kad smo se spuštali dole, kako bi ta cesta bila genijalna za sanjkanje. A kad se spustiš i gledaš nazad, ne vidi se da ikakve ceste ima. Isto tako, ni kad gledaš sa autoputa skoro ne možeš vidit di ide pruga. I kad ideš prugom i kad ideš onom cestom, šuma ti je blizu. Krasno je bilo jednu večer, zimsku večer busom u Split, i snig je pada. Cesta je bijela, i zemlja okolo je bijela, sve je pokriveno i nema razlike. Put je staza, a ne cesta, nije tvrda asfaltna riga, nego se rastopia, a mi se vozimo kroz šumu, i kod Gračaca je mećava i samo je bijeli mahniti oblak okolo nas. |
|
Stanoviti Ray Wallace je dobar dio svoga života činio tragove bigfoota po šumama američkoga zapada. Perfekcionist, bez ikakvog pojma o anatomiji (ima bit da mu nikad niti nije palo na pamet da pogleda vlastito stopalo), izrađivao je lažna stopala šta su ostavljala dovoljno dobre otiske da u javnosti dižu buku. Nije jedini, ali je bome bio uporan. Prijatelji su sve to vrime šutili, sin nije znao, a žena je blagonaklono pedeset godina promatrala mužev hobi. Samo mu je govorila neka pazi da ga ne napucaju. Pred koju godinu, valjda i sad, u bajuima istočnoga Teksasa, radijski voditelj Chester, suradnica Kriss i njegov otac Chester, lutaju čamcem e ne bi li ubili kakvoga sasquatcha (ili bigfoota, kako kome drago) u interesu znanosti i same vrste. Kažu, kad ga ubijemo imat ćemo dokaz, odredit ćemo stanište i tako zaštitit životinje. Nešto kao onaj zagorski lovac koji je brže bolje ubio bijelu srnu čim se ova pojavila na Medvednici. To je genetska mutacija, kaže, treba štitit vrstu, čemu inače lovci služe? To je o čuđenju u svijetu. Stol mi je još mokar od kiše, a knjigu koju sam taman završia čitat je u njenom prošlom životu popišala mačka. |
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv