Danas, dok sam radio na moru, mislio sam kako je Draga napisala tekst o svojih, naših 15 godina na blogu. Vjerovao sam da taj tekst zaslužuje barem toliko pažnje da bude objavljen i na naslovnici.

Nije to neskromnost. Petnaest godina na blogu jako je puno. Uvijek smo težili nečem većem, ljepšem, boljem, različitom od ostalih blogera. U puno toga smo bili prvi i jedinstveni. Bilo je blogera koji su nas pokušavali imitirati, ali mi smo uvijek ostajali posebni. Bez lažne skromnosti mogu reći da smo dijelom povijesti bloga, da smo i mi pridonesli stvaranju i životu bloga. Uvijek smo pisali i radili zbog vlastitog zadovoljstva a ne veličanja NAS.

Naše vjenčanje na blogu 2006-e nismo organizirali zbog želje za publicitetom, već zbog nas. Bio je to izraz onoga što smo osjećali u sebi. Bili smo iznenađeni kada smo drugo jutro vidjeli da su o tome pisale sve tiskovine kao o prvom takvom u povijesti, virtualnom vjenčanju na blogu. Drugo je veće RTL imao u udarnom terminu emisiju posvećenu virtualnim ljubavima naglasivši da ovo što smo mi učinili nema nikakvu pravnu težinu, ali da nije rečeno da u budućnosti neće biti moguće sklapati i takve brakove. Takvi se brakovi danas sklapaju i o njima se naveliko govori i preporuča ih se u ovo koronarno vrijeme, a mi smo bili 15 godina ispred njih. Kao što Draga reče u svom tekstu, jedino Blog nije našao za potrebno da nam barem u komentarima čestita!

I nije tu riječ samo o ovom postu. Već dugo imamo osjećaj da se Dragu i mene namjerno gura u stranu, ma kako kvalitetno nešto napisali. Pokušavamo tome naći uzrok iako sve znamo. Draga je svojom iskrenošću mnogima ne trn, nego balvan u oku. Svakome će bez ustručavanja odgovoriti ono što ga ide, počevši od Bloga do blogera. Ako išta mrzi to je vrijeđanje i prozivanje. Stati će bez zadrške u obranu onih blogera koje se napada bez razloga, kao što je osjetljiva kada se nju proziva. Izgleda kao da bi nekima bilo draže da je nema na blogu, ali to se neće dogoditi.

Da se ipak vratim na ovaj zadnji tekst. Svjedočili smo proteklih dana i tjedana ovakvim naslovnicama: Prve dvije godine na blogu, vauuuu ... već tri godine na blogu ... vaaaauu, četiri , pet ... A mi bi rekli da su to blogovi koji su prema nama još u jaslicama, bez omalovažavanja blogera koji ih pišu. Upravo takav odnos ostavlja gorak okus u ustima. Draga i ja zajedno 30 godina bloga, trideset godina koje po mišljenju Bloga nisu spomena vrijedne.
Već sama činjenica da je nešto učinjeno po prvi puta u povijesti, i to baš na ovom blogu, valjda bi trebala biti dovoljna da privuče barem malo pažnje uredništva, barem malo poštovanja.
Tužno i žalosno.