Zadnji je dan Rujna pa je vrijeme promijeniti list na kalendaru. A kakav bi to bio kalendar bez Japana i nas u Japanu.
Uspomena sa svetog otoka Miyajima pored Osake. Jedan od tri sveta otoka na svijetu.

Kažem ja danas s mora Dragoj: Da samo možeš vidjeti kako hranim moga galeba iz ruke. A ona će meni: A hoće biti koja ribica za mačka?
Jasno da je bila. Nestrpljivo je čekao da pristanemo u lučici a onda maženje i ribica.

Prošetah svojim cvjetnim albumom i sobu mi ispuni miris cvijeća i uspomena na svaki lijepi trenutak. Svaki cvijet ima svoju priču a svi zajedno ispunjavaju srce ljepotom i ljubavlju.

Počasno mjesto zauzima crveni mak, najdraži cvijet moje Ljubavi. Bili smo oduševljeni kada smo u parku u Osaki vidjeli prekrasne šarene makove.
Zadržite li na trenutak kursor nad slikom vidjeti ćete i ime cvijeta ili slike.

Volim biti lud i volim se zajebavati, makar i na svoj račun. Moja Ljubav kaže da me voli luckastog ...

Tko će ga znati zbog čega mi Draga zamotala jezik ... možda je bio previše nemiran

(Slike su hostane na blogu. Iz fotki je uklonjen aktivni link i dimenzionirao sam ih po svojoj želji a ne kako to automatski čini editor kada odaberete veličinu. Hostao sam na blogu jerbo u ovih 14 godina bloganja objavio sam valjda par tisuća fotki, a u statistici mi piše: toliko ... objavljenih postova, slika: 0)

Krasno je jutrom doći u lučicu, sjesti i uživati u miru i pogledu na more.

Tu je i mačak koji još ljenčari, samo se malo protegne na milovanje i nastavi dalje spavati. Čeka nas on svaki puta kada se vratimo s mora i čeka svježu ribicu. A kako traži svoju ribicu posebna je priča. Najprije traži da ga mazimo i tek kada je zadovoljan njuši oko frižidera i čeka da mu damo ribu. Obavezno nas prati iz lučice, zna gdje obavezno odmorimo i opet slijedi porcija maženja pa tek onda riba. Zanimljivo je da neće uzeti ribu ako mu nije izvađena iz frižidera.

Zna taj mačak sa mnom i vrše krpati.

A na barci obavezno je i galeb koji isto čeka svoju ribicu iz ruke, ne jednu, nakupi se toga kroz dan.

Ima bezbroj srdaca
Al' samo jedno je naše
Ono srce u kome smo MI
Srce koje svakim otkucajem šapće
Volim te

Proleti nam danas iznad barke, iznad glava, helikopitar. Osta za njime pitanje u zraku:
Da li je nekome voda došla do grla ili je kakvom fureštu u grlu zapela riblja kost?

Vidim i razgovor tate i male pametne glavice:
- Tata, kako sam ja došao na svijet?
- Doneo te helikopitar!
( Eto kakva su vremena došla, ni rode više nisu što su nekad bile)

Ako vam ne otvara ovaj video, More ljubavi, nego samo vrti kliknite na Play u traci videa.

Nikada u životu me nije zanimao auto (automobil) ili kako bi englezi rekli kar ili u ženskom rodu kara. Ali zato su me zanimala dva točka. Imao sam ja svoje lude dane u ono ludo vrijeme dugih kosa i kokotoca. Nisam volio da mi kosa leti oko ušiju nego mi je služila kao kormilo navr glave. A jesam bio lud, čak sam i bradu barvao u sijedu, sve da bih bio pravi jebeni bajker kao onaj australac Made Makso.

Potrajalo je to ludo vrijeme godinama, a onda sam shvatio da je vrijeme da se smirim i upregnem točkove koji manje zagađuju atmosferu. I tako ja lijepo sjedoh na međunožno guralo i polako svijetom, na plinove. Ako mogu busovi, valjda mogu i ja.

Volim se povremeno vratiti u Japan kroz naše uspomene. Kobe je 17 siječnja 1995 bio razoren snažnim potresom.

Bilo mi je zanimljivo posjetiti grad u kome više nema tragova uništenja. Jedini podjsetnik je sačuvan dio urušene obale i memorijalni park posvećen potresu. Arhitektura velegrada ostavlja bez daha.

Kobe Tower, Kobe Maritime museum i nagnuti neboder. Ovo je jedna od vedeta Kobea. Kobe Tower i Neboder s desne strane izrazito su nagnuti jedno prema drugom, kao podsjetnik na potres. Žao mi je što nisam odabrao kadar na kome se to bolje vidi. Vidi se na drugoj slici na kojoj je spomenik "From Kobe to the world". Slikano je i protiv Sunca koje je zalazio pa fotka bila pretamna. Zbog toga sam ju morao obraditi da dodam svjetlinu i kontrast pa je lošije kvalitete.

A sada par riječi o ručku. Draga je odabrala Yaki gyozu a ja Mabodofu. Gyoza- u tanko tijesto umotano mljeveno meso i povrće. Yaki gyoza daleko je najčešća vrsta gyoze. Prži se u vrućoj tavi prije nego što se ulije mješavina vode i kukuruznog škroba i sve pokrije nekoliko minuta. Smjesa vode i kukuruznog škroba pomaže u pari gyoze, čineći ih mekanima i sočnim dok stvaraju tanku hrskavu koricu na pojedinačnoj gyozi.
Ja sam pak odabrao mnogo pikantniji obrok. Mabodofu- komadi tofua u začinjenom umaku aromatiziranom fermentiranim crnim grahom, mljevenom svinjetinom i crvenim čilijem, ajme kako je bilo paprenoooo ...
Kako je na jelovniku i cijena za one koje to zanima 100y=6kn

Oznake: Kobe