Dok sam danas sjedio u jednom riječkom kafiću, pažnju mi privukla prekrasna krošnja stabla u obližnjem parku. Oblik lista odmah je pobudio znatiželju: Ginko? Sve su dileme riješene kada sam doma pogledao na netu.
Podsjeti me to stablo na našu posjetu Hiroshimi i priču o stablu koje je preživjelo pakao atomske bombe i kasnije su njegove sadnice posađene u Hiroshimi i diljem Japana.
Ovdje ću prenesti što o Ginku (Ginkgu) kaže Sir Peter Crane, director of Yale’s School of Forestry and Environmental Studies, jer je priča o Ginku izuzetno zanimljiva.
Paradoks preživljavanja Ginka
Biljke sa sjemenkama mogu se razvrstati u dvije kategorije: krhki zasad, također poznat kao cvjetnice i gymnosperms, ili „golosjemenjače“. Ginkoi koje danas poznajemo jedini su preostali član tog podrazreda.
"Na kraju posljednjeg ledenog doba ostalo je tek nekoliko ograničenih populacija u Kini iz kojih su nastali svi živi ginkgoi koje danas vidimo, bilo da su na Manhattanu ili Tokiju ili San Franciscu ili Seulu", kaže Crane.
Nakon što je preživjela masovno izumiranje, ova sićušna enklava žilavih kineskih ginkova bila je tiha nekoliko milijuna godina. Ali s vremenom se Ginko ponovo počeo širiti uz malu pomoć ljudi. Crane procjenjuje da je između 1300 i 1400 stabla našlo put do Japana. Jednom kad su stigli tamo, evolucijsku žilavost ovih "živih fosila" drugi put su testirale destruktivne snage koje su neobično postavile pozornicu za njihov mogući opstanak u Hiroshimi.
Cilindar živih ćelija
U kolovozu 1945., stabla Hirošime ginkgo bila su u punom listu. Kad je bomba eksplodirala, toplina je odmah spalila to lišće u nepostojanje. Grane su momentalno polomljene, s potpuno izgorenom korom.
Ali, kako Crane objašnjava, stablo je iznutra još uvijek bilo živo. Negdje ispod svega uništenja, morao je preživjeti sićušni cilindar "živih ćelija". Srećom za stablo ginka, ekstremna organizacija njegovih staničnih tkiva stvorila je odjeljak koji je bio imun na uništenje. Na njenoj je vanjskoj strani kora, ljuska tvrdih, mrtvih stanica. Iznutra je mekši phloem koji u sebi nosi šećere koji hrane ostale stanice. Potom dolazi ksilema, sloj drveta koji proizvodi drvo. Najbliže srži je kambij, koji Crane naziva "cilindrom živih stanica".
A-bomba je gotovo sigurno uništila mrtve vanjske slojeve, ali Crane pretpostavlja da je kora ginka bila dovoljno jaka da zaštiti život iznutra.
"Dakle, sada imate golo drvo bez lišća, ali dođe proljeće, i tamo još uvijek ima dovoljno energije gdje se mogu razvijati pupoljci i početi se stvarati novi listovi", kaže on.
"To su ona živa tkiva koja su opskrbljivale hranjive tvari koje dolaze iz korijena i koja će se razviti u lišće sljedeće sezone."
Oporavak
U jesen 1945. drveće se još uvijek oporavljalo od silnog šoka A-bombe. Korijenje ginka, duboko u zemlji, neprestano je skupljalo esencijalne hranjive tvari usprkos trajnom zračenju bombe. Ova trajnost je još jedan dio alata za preživljavanje ginkoa, kaže Deanna Curtis, kustosica Woody Plants i menadžer krajolika u njujorškom Botaničkom vrtu.
"Mislio bih da bi mjesto stabla i točno tamo gdje korijenje stabla moralo imati ulogu u opstanku ovog stabla", Curtis kaže za Inverse. „Ginko se smatra tolerantnim prema raznim stresnim uvjetima tla koji dovode do njihove upotrebe kao uobičajenog uličnog stabla.“
Stabla ginka koja su trenutno obilježena u Hiroshimi nalaze se na 2.200 metara od središta eksplozije. Ona su bila izložena ogromnim količinama zračenja - čak i čudnoj crnoj kiši, mraku s pepelom i drugim česticama koje su padale danima nakon eksplozije. No, čak i nakon što su bila izložena najtežim stresnim uvjetima tla u povijesti planete, stabla su preživjela.
U proljeće su ginkgosi ponovno cvjetali i nastavili to činiti svako proljeće nakon toga. Danas svako stablo ima ime i obilježeno je pločom. Sada su prirodni spomenici, podsjetnici da je evolucija opremila život za preživljavanje čak i najvećih katastrofa koje su ljudi napravili.
"To je ono što je učinilo da se ljudi zamisle", zaključuje Crane. "Imate nevjerojatan prizor razaranja, i trebalo je nekoliko mjeseci da se ljudi suoče s tim. Tek što je prošla zima, drveće za koje su mislili da je mrtvo, ponovo je olistalo. To je snaga priče o ginku. "
Pogled danas sa skoro istog mjesta s kojega je snimljena i ona fotka nakon A-bombe.
Članak je duži od onoga koliko ja volim pisati, ali priča o Ginku to zaslužuje.
Sjedimo uz komp i razbacujemo misli
-Vidim da uživaš u jutarnjoj pivici.
-Je, je, oštrim rezom prerezana. Znaš da volim onaj Matošev stih: Sanjo sam te noćas mrtvo hladnu ...
- U pravu si. Nema ništa bolje no jutrom hladno pivce natašte. I ja tako obožavam, jutarnje pivce i kavica.
- Nego, reci ti meni što misliš o karakteru? Znaš kako kažu treneri: Ekipa ima karakter, pa izgube k'o paceri. Ili kada kažu za nekoga da ima karakter ... i tako, te pizdarije s karakterom. Meni tu ništa nije jasno!
- Ja mislim da je to prodavanje muda za bubrege, kako to naš narod lijepo kaže. Evo da ti pročitam što Wikipedija kaže o karakteru:
"Karakter označava ključno obilježje osobnosti, specifičan sklop emocionalno-motivacijskih, socijalnih, moralnih i kognitivnih izrazitih crta po kojima se ona razlikuje od svih drugih. "
"Neke od vrsta karaktera su: infantilni (nezreli) karakter, narcisoidni, neurotski, paranoično-agresivni, histerički karakter i dr."
Dakle, svi mi imamo karakter, kao što imamo glave. Reći za nekoga da ima glavu, ništa pobliže ne kaže o toj osobi. A ako kažemo da ima kokoticu od pola metra, tada ćemo upravo njegovu glavu lako prepoznati na prepunom korzu, jerbo je to ono što ga određuje, što njegovu glavu razlikuje od svih drugih glava u mnoštvu.
- Sada si mi dao za misliti. Ja sam mislio da ako se za nekoga kaže da ima karakter da je on nešto posebno. A po ovoj definiciji ispada da i najgori ubojice imaju karakter, kao što ga imaju i najnježnije dušice.
- Upravo tako. Nema čovjeka bez karaktera, ma kakav on bio. On je neraskidiv dio NAS i određuje nas kao jedinku. I baš zato je glupo za nekoga reći da "Ima karakter" jer to ama baš ništa ne kaže o njemu kao osobi, čovjeku. Ekipa "s karakterom" koja je izgubila isto ima svoj karakter ... gubitnički. Tako je valjda i s ljudima.
- Potpuno si u pravu. Od sada više ne nasjedam na etikete: čovjek s karakterom. Neka mi kažu kakav je čovjek i ne uvaljuju ovako općenito.
Nakon prekrasnih dana koje smo proveli zajedno u Rijeci, sutra se vraćamo u Zgbubu. Znam da će dani provedeni u Zagrebu uz Dragu biti još ljepši. Radujem se svakom trenutku.
Čudnog li pitanja: Zašto me vole? A riječ je zapravo o životinjama, posebno o psima. Valjda ne postoji pas kojeg ja u životu nisam pomilovao ili mu barem prišao kao prijatelj. Često i oni meni sami prilaze, bez obzira što ih netko voda na povodcu.
Jutros sjedoh u usputni kafić na svoje rezom rezano pivce. Nije dugo potrajalo a ispod jednog od susjednih stolova priđe mi mali čupavac. Kao da je nestrpljivo čekao da ga uzmem u krilo. Umjesto riječi, ostalo je na fotkama ...
Noć Perzeida proveli smo uz more. Prekrasno noćno kupanje bez krpica ... noć puna mjesečine ... glazba s mobitela ... uživanje u pogledu na zvjezdano nebo i Rijeku u daljini ... pred zoru krenusmo doma prepuni ljepote koju smo doživjeli ...
