Od kuda početi? Narod kaže da je najbolje početi od početka. Pa ako je tome tako hajdmo od početka. A počelo je ovako:
Sjedoh u Rijeci na bus i pravac Zgbubu. Do Zgbubua napunila se kesa, ili što bi rekli bešika, i nije bilo druge nego pravo iz busa u odjel za pišeraj. A tamo umjesto ulaza onaj trorog kojemu morate ubaciti tri kn da bi mogli uči. Valjda opet po onoj narodnoj: E neš ti meni besplatno pišati u moju ćenifu! I nebi druge nego ili plati ili pišaj u gaće.
Da nije sve tako crno u Hrvatskoj kada je pišeraj u pitanju i ini unutarnji porivi ipak sam se uvjerio na aerodromu. I tu svršava prvi dio Rvatske priče o unutarnjim porivima. Točka.

Sjedosmo u zrakoplov na daleki put. Upravo mi na um pade onaj Šoljanov stih:

Kakvo sve more vidjeh daleko
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko
Morske smo krave muzli jutrom
Uveče bijeli kruh sa putrom ...

Japan ... E to je već neka druga zemlja daleka i priča koju mi nikada nećemo stići ni dostići. Njima je valjda javni wece javno dobro i svatko ima pravo da ga koristi po vlastitim potrebama, bez da zvecka jenima. Svaki je čist i uredan, u svakome je uvijek netko tko o njemu vodi brigu. Još vam se prilikom ulaska ili izlaska ljubazno naklone kao da ste im poklon donesli.
Evo jedan na javnom mjestu

Nalazi se vjerojatno na najprometnijem dijelu Osake, na prilazu mostu ispod kojega smo volili sjediti i odmarati. Kakve su gužve najbolje svjedoči prilog br.2

Ulaz slobodan, a ljudi strpljivo čekaju svoj red. Nema vrata, nema calenzi bite ( bite ili jebite, pitanje je sad). Javno dobro i točka. Služite se do mile volje. A uvijek čisto i uredno!
Na povratku, u weceu na Nariti, tokijski aerodrom, žena alatom sličnim četkici za zube čisti pločice oko slavina i uglove oko umivaonika! U Dohu sletjesmo u četiri ujutro. Prvi pravac nakon carine, naravno wece. Rano je i trenutno je u toku veliko čišćenje, dođite za par minuta. Ubrzo se vračam a pred serilnikom red. Tri serilnika, a službujući pušta jednu po jednu mušteriju. Kako tko izađe iz sraone, dežurni ulazi i čisti za njime i tek tada pušta slijedećeg u čisti serilnik!

Kao što spomenuh u naslovu, vratismo se u Hrvatsku, našu najljepšu. Dok sam na autobusnom kolodvoru čekao bus, onaj što vozi u osam navečer, dva sam puta morao platiti da se popišam na nečiji posao.
U 9 stojimo u Karlovcu 5 minuta. Trk do javnog. A tamo opet onaj trorog na ulazu u koji opet treba ubaciti 3kn. Ma koje tri kn, kada sam iz Japana i više nemam ni lipe u džepu. Vidim svjetlo unutra i dozivam službujućeg. Naravno bez uspjeha. Kako izdržati do Rijeke? Gledam u osvijetljeni wece, a nemogu uči...
Izvadim ja lijepo svoju šlauf-mašinu i popišam se ispod troroga. Pa kada su plaćeni da čiste (valjda onime što trorog zaradi), neka počiste ujutro kada im počinje radno vrijeme. Imaju samo sreću da nisam morao srati. I to bi im obavio ispod troroga!

Mislim da bi i kod nas svi javni wecei trebali biti javno dobro dostupno svima bez plačanja a održavanje bi trebalo iči na račun gradova u kojima se nalaze. Naročito se to odnosi na ustanove koje se nalaze na stanicama i mjestima koja su zbog svog položaja okupljališta večeg broja ljudi.

Baš mi Šoljan neda mira:

A žuto more žuto ko limun
Otada sam na skorbut imun

Oznake: javno dobro