Pisala je Draga nedavno kako bi željela biti pticom. Nismo ptice ali letjeli smo skoro kao ptice. Prekrasan osjećaj. Krasno je sjediti udobno zavaljen i kroz prozor promatrati predjele nad kojima letimo. Zeleni predjeli, plavetnilo mora, nepregledne pustinje, oblaci, planinski vrhunci Himalaja pod snijegom ...
Sve je lijepo sve dok ne počne svjetliti ona crvena obavjest: Vežite pojaseve, a sa zvučnika se čuje klin, klin, klin ... Pa počnu propadanja, pa počnu naginjanja, pa gledate kako se krila izvijaju ...

Na prvom je videu prilazak japanskoj obali i aerodromu Narita. Sa preko 10 000m započinje spuštanje kruženjem zrakoplova. Kako se zrakoplov pri tome naginje vidi se po horizontu koji se diže ili spušta ispod krila. Ponekada sam se pitao: Pa koliko se nagnuo? Hoće li jednostavno skliznuti sa visina, ili će se uspjeti ispraviti?

Drugi je let nešto mirniji iznad oblaka, kroz oblake, iznad Himalaja ...