Draga moja Suki odlazi, zatvara blog. Napisala je zašto. Boli ju nepravda na blogu. Tražila je odgovore blogera, tražila je odgovore Admina koje nije dobila ni na blogu ni u direktnom upitu putem maila. A pitanje je bilo jednostavno, da jednostavnije nemože biti: Po kome se principu blogeri proglašavaju top blogerima.

Odlazim i ja zbog istih razloga. Osjećam se posramljeno kada vidim kvalitetu koja nam se podmeće pod "vrhunskim, top" blogerima. Od prvih dana na blogu prije više od 12 godina, nastojao sam blog učiniti kvalitetnim, posebnim, prepoznatljivim. Nastojao sam pokazati da blog nije tek bijela ili crna podloga na koju ćemo nešto nabaciti. Tražio sam kvalitetu i posebnost dizajna pored toga što sam uvijek nastojao da na ono što sam objavio mogu biti ponosan. Upravo zbog toga uvijek sam gledao kako rade drugi blogeri i uvijek mi je bilo drago vidjeti da se netko potrudio, rječju, slikom, nečim posebnim predstaviti sebe i svoj rad. Uvijek sam cijenio trud koji netko ulaže. Znam da nemožemo svi biti isti, da nam blog nema svima isto značenje i da nemamo svi isti pogled na naše stranice. No nije isto iz kuće izači rašćupan i u donjim gaćama ili barem donekle sređen.

Zbog takvog mog pogleda na blog uvijek sam se osjećao posramljenim kada bih vidjeo da netko može biti top bloger time što će svakih par mjeseci objaviti jednu sličicu srca negdije slučajno viđenog, kada bih vidjeo na top blogu slike veličine moje sobe a da na njima nije ni jedan detalj raspoznatljiv, kada bih vidjeo top blogove koje ni po kojem kriteriju nebih mogao svrstati u kategoriju onih koji po bilo čemu zaslužuju biti preporučeni. Kada bih vidjeo da je netko postao top bloger objavom jedne rečenice ili nekvalitente sličice.

Na margini moga bloga piše da koristim isključivo svoje radove. Ne kitim se tuđim perjem. I upravo zbog toga često osjetim gorčinu kada vidim da nam se nešto podmeće kao vrijedno, kao posebno.

Draga je tražila odgovore zbog čega je to tako. Nije ih dobila ni ona ni ja. Nikada nisam tražio niti mi je bila želja biti u vrhu. Ali isto tako ne smatram da bih trebao biti (ja i svi kvalitetni blogeri) ispod onoga što nam se podmeće kao vrhunac kvalitete ( a valjda to jesu kada nakon par mjeseci mogu doči do vrha, ili kada svojim radovima to pokazuju).
Odlazim i ja, ponosno dignute glave kao što sam to uvijek bio. Neću gasiti blog. Možda ponekad osjetim potrebu da nečim lijepim uljepšam nečije trenutke.

Možda će se ponekad netko sjetiti da smo uvijek bili svima od pomoći, svima kojima je pomoć trebala.