Čitav sam jučerašnji dan mislio kako pisati o psima i koliko nam oni znače, koliko ih volimo. Napokon sinoć i napisah post. Iz mora slika izabrao sam baš ovu krasnu fotku.

A sada o slijedu svega što me ponukalo na ovaj post. Dakle jučer sam osječao da moram pisati i staviti baš ovu fotku.
Danas, vračajući se sa groblja, iako sam imao sasvim druge planove, svratih u kafić u kojem nisam bio više od mjesec dana.
Na mobiću sam otvorio post da vidim imali li kakvih novih komentara. Usput sam sliku pokazao vlasniku kafića koji je sa društvom bio za susjednim stolom. Čovjek iz tog društva, vidjevši fotku kaže: "To je moj pas. Prije dva dana mi je umro na rukama."

Ostaju mi u glavi pitanja: Zašto sam baš juče morao pisati o tom psu? Zašto sam neplanirano baš danas morao svratiti baš u taj kafić? Zašto sam morao pokazati fotku i zašto je baš i vlasnik bio prisutan? Zbog čega se desilo da sve sličajnosti daju jednu cjelinu?
Pisali smo već dosta puta i Draga i ja o događajima koje smo osjetili prije nego su se dogodili i o osječajima čije smo značenje doznali tek kada smo imali priliku otkriti stvarnu podlogu zbog čega smo to osjetili.

Za kraj jedna simpatična fotkica danas snimljena. Malecki natjerava golubove dok pas sjedi u njegovim kolicima.