Volim životinje, pse posebno. Mislim da ne postoji pas kojem nisam u životu prišao.

Puno sam lijepih trenutaka proveo uz pse. A bilo je i onih od kojih bi se čovjeku digla kosa na glavi. Hrvao sam se sa šarplanincem da zaštitim svoga psa, malog mješanca špica i malteža. Još i danas imam ožiljke na dlanu. Drugom prilikom, kada sam pokušao uči u jedno dvorište, vučjak me tako zgrabio za jaja da su valjda samo pukom srećom ostala među nogama.

Sjećam se i vučjaka koji je bio vezan uz rub ceste. Nitko mu nije smjeo prići, stvarno je bio opasan. Ali ja nebih bio ja da ga nisam htjeo pomilovati. Isti me tren zgrabio za šaku. Uspjeo sam ostati priseban. Nisam izvukao ruku iz stiska, nego sam izdržao sve dok stisak zubi nije popustio. Danima je ruka bila dobrano bolna.
Posebno mi je u uspomeni ostao vučjak u vojnom objektu u Svetom Roku nakon Oluje. Svi su ga vodiči izbjegavali. Ja bih ga vezao lancem za svoj pojas i tako me on vukao kao traktor, kroz snijeg do jaja. Samo mu se glava vidjela iz snijega kada je poskakivao.
Znala je Draga sa strahom gledati kako mazim u parku rotvajlere.

Tekst nebi bio potpun da ne spomenem dva zlatna retrivera iz Osake. Prošle smo ih godine mazili u hotelu u kome smo bili smješteni. Kada smo se vratili ove godine najprije smo morali njih vidjeti. Suvišno je pisati kako i sa kojom radosti su nas prepoznali.
Mogao bih danima pisati o ljubavi prema psima i o ljubavi koju valjda samo pas zna čovjeku pokazati.