Pun mi je pimpać todoričevog bloga. Nemoguće je pogledati vijesti, otvoriti novine, okrenuti se oko sebe a da nosom ne udarim u to šta je Todorić napisao na svom blogu.
Vjerovatno pitate pa šta mi smeta kada čovjek samo iznosi svoje stavove. E pa baš u tome ČOVJEK i je problem. Za mene to je čovjek bez lica.

Dok je bio na čelu firme bilo ga je na sve strane. Bio je istican kao primjer uspješnog poslovnog čovjeka. Svi su mu se klanjali i klečali pred njime.
Od kada je prvi puta spomenuta afera ni jedan jedini puta se nije pojavio pred kamerama, pred novinarima, pred javnošću da kaže svoje mišljenje, da iznese svoju obranu.
Umjesto toga sakrio se u mišju rupu i samo sere preko "svoga" bloga, napada sve redom. Gdje mu je sada obraz da izađe pred javnost, da ljude gleda otvoreno u oči, makar pljuvao po svima. Sve što se prikaže, samo su stare snimke iz nekog prošlosvršenog vremena.

Za vrijeme karnevala ljudi navlače maske da bi bili netko drugi, da bi mogli reči, ismijati, da bi mogli pokazati šta misle o političarima i svemu oko sebe što smatraju da treba kritizirati. Iako su pod maskama svima su zanimljivi, i onima koje kritiziraju i onima koje ismijavaju. I pod maskama ostaju ljudi.

Ovaj pak nema ni svoje lice, nema ni svoju masku. Čovjek bez lica nije čovjek. Koliko pažnje treba pridavati čovjeku bez lica?
Ja sam čitav život naučio gledati čovjeka u oči dok priča. U očima se čitaju misli i osječaji. Šta mogu vidjeti na čovjeku bez lica? Koliko mogu vjerovati čovjeku bez lica? Čovjek bez lica kao da ne postoji.
Puca mi za "njegov" blog i šta je napisao.