Nađemo se jutrom nas dvojca na vidikovcu nad morem. I gledamo i upijamo more.
I krenu misli niz morsko pavetnilo. Krenu priče o moru i uspomenama.
Pričam mu o burama, o jugu što nas uhvati tamo dolje ispod Plavnika. I o onom olujnom jugu koji je rušio sve pred sobom.
Pričam i o bonacama, o zalascima sunca nad morem zlata.
Pričam a on sluša.
Pričam o prekrasnoj ljubavi koja me ispunjava. Pričam o sreći. Stoji i sluša. Osjeti moju ljubav u mojim riječima.
Nasmijah se. A zašto ja to tebi pričam kada sve znaš kao i ja.
Smije se i on. Ma znam i ja sve to, ali lijepo mi slušati kada pričaš o ljubavi.
Obojca se nasmijasmo. A jesam lud. Smije se pa kaže: Oboje smo ludi.

Stojimo bez riječi i gledamo niz more. Ta šta će nam riječi kada znamo šta tko misli.
Ja mislim njegove misli a on moje. Mislimo istu misao u dvoje.
I lijepo nam je tako nad morem.
Zagrlismo se i krenusmo dalje našim, mojim, njegovim putem, istim putem.
Nas dvojca.