31.10.2014., petakStazom sjećanja
|
Odmor na lukobranu danas mi je uljepšao galeb. Došao je tu skoro do mojih nogu, na rukohvat i kao maneken pozirao dvadesetak minuta. |
|
|
Ako nevidite čitav tekst rješenje je: Prenosim iz Wikipedie o Dobrovačkoj karanteni: Pošto je Dubrovnik bio važan lučki grad te je primao putnike iz svih krajeva svijeta, Veliko vijeće Dubrovačke Republike je 27. srpnja 1377. godine donijelo odluku kojom se prvi put u svijetu uvodi karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebice kuge. Ova je odluka objavljena u tzv. Zelenoj knjizi (Liber viridis) pod naslovom Veniens de locis pestiferis non intret Ragusium nel districtum (Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje). Određeno je da niti domaći ljudi, niti stranci koji dolaze iz kužnih krajeva ne mogu ući u grad, ako prethodno ne proborave 30 dana na otocima Mrkanu, Bobari i Supetru pored Cavtata. Prenosim sa stranice Fluminensia, "Martinšćica u srcu": Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera. (Danas je tu remontno brodogradilište V Lenac) Slušam i gledam svakodnevno na teveu izviješča o napredovanju ebole. Pa kaže u novijim vijestima: Putnik se u avionu počeo loše osječati, pa je odvezen u karantenu, a avion je dezinficiran! Ostalih 180 putnika ne spominju, valjda su se u miru razišli svatko na svoju stranu. Valjda bi se svatko normalan upitao: Aku su bili satima u malom zatvorenom prostoru uz potencijalnog bolesnika i oni postaju potencijalni prenosnici? Ili samo avion može biti zaražen, a ne i putnici koji su u njemu satima sjedili! Kažu kako su uveli mjere predostrožnosti na aerodromima. Gledamo kako im pregledaju uši i otpuštaju kao zdrave da odu svojim putem. Pa zašto im nisu pregledali nos, usta ili šupak, kada već kažu da se boleština prenosi izlučevinama tjelesnim? Zašto ih nisu izolirali na aerodromu dok se ne ustanovi da nisu rasadnik boleštine? Kažu da kihanjem u krugu od nekoliko metara oko sebe onečistimo prostor. Nije potrebno posegnuti prstom u nos pa time namazati kruh onome do sebe. Da dalje puno ne slinim tjelesnim izlučevinama jasno i glasno pitam: Kako to da su već Dubrovčani prije 667 godina znali kako se nositi potencijalnim unosom zaraze. Kako to da su Riječani prije 180 godina imali svoju karantenu, a danas u dvadesetprvom stolječu igramo igre na sreću: Hoće se ili neće razboljeti potencijalni prenositelj zaraze. Pa kada počne padati s nogu tada ga budemo smjestili u izolaciju. Korektnosti radi, moram spomenuti da su u vijestima u 15 sati ipak spomenuli da su i prema ostalim putnicima poduzete mjere na aerodromu. A nabrojali su i države koje su već zabranile ulazak iz problematočnih zemalja. Oznake: Ebola |
Ako nevidite čitav tekst, rješenje je: U Galeriji Principij Fotokluba Rijeka i Muzeju grada Rijeke sinoć je otvorena izložba fotografija Slavke Pavić. Ovo fotografsko društvo - Fotoklub Rijeka, kroz cijelu svoju povijest, a ona je duga preko osamdeset godina, okuplja i promovira fotografske autore u Rijeci i šire. I ova izložba Slavke Pavić realizirana je na našu inicijativu, a u okviru programa predstavljanja hrvatskih autora i hrvatske fotografije u Rijeci. Dobrotom autorice Slavke Pavić, angažmanom autorice izložbe Ive Prosoli te suradničkim raspoloženjem ravnatelja Muzeja grada Zagreba Vinka Ivića realizirana je izložba u Rijeci. Zbog obima izložbe dio je postavljen je u Galeriji Principij a dio u Muzeju grada Rijeke. Slavka Pavić je naša počasna članica i stoga je ova izložba za nas značajnija i vrednija. Ovo je još jedan naš doprinos promociji fotografskog stvaralaštva te obogaćivanje kulturnog profila grada Rijeke. Otvaranje izložbe u Galeriji Principij Slavka Pavić je rođena 1927. godine u Jajcu, BiH. Djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru. Godine 1946 upisala je studij ekonomije u Zagrebu. Godine 1951. postala je članica Fotokluba Zagreb, te je započela s izlaganjem. Surađivala je sa suprugom, istaknutim Fotografom Milanom Pavićem. Održala je 18 samostalnih i sudjelovala u više od 300 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te je pri tome osvojila više od 90 različitih nagrada i priznanja. Jedna je od osnivačica Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, 1973. godine. Uz Đuru Greisbacha i Vladka Lozića, suorganizatorica je izložbi Sekcije Žene snimaju, a kasnije je postala i glavna organizatorica. Radovi joj se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Zagreba, Muzeju suvremene umjetnosti, Etnografskom muzeju u Zagrebu te u različitim privatnim zbirkama. Osamljeno stablo, 1978.g. Daruvarski pejsaž, 1966.g. Otvaranje izložbe u Muzeju grada Rijeke Slavka Pavić jedna je od najvažnijih hrvatskih fotografkinja druge polovine dvadesetog stoljeća. U prolazu, 1951.g. Dolazi novi grad, 1969.g. Uz izložbu promovirana je i internet stranica posvećena Slavki Pavić, na kojoj možete vidjeti sve izložene radove. |
Uvijek je lijepo u predvečerje pored mora, u posvemašnjem miru, zastati i odmoriti misli. |
Ako nevidite čitav tekst rješenje je: Prva nedjelja u listopadu rezervirana je u Kastvu za Belu nedeju. Fešta je to od mladog vina "belice" i samanj. Kažu prvi spomen datira još u 1400-tu u Zakonu grada Kastva. Za divno čudo, ovaj je puta nedeja bila bez kiše. Prekrasno burno vrijeme, idealno za bicikliranje. Glavni razlog odlaska na Kastav bila je nada da budem učinio koju lijepu sliku grada i sajamskog života u gradu. Već prvi susret nije bio sa gradom već sa neopisivom gužvom koja je činila penjanje do Kastva skoro nemogučom misijom. Za tih par stotina metara trebalo je izgubiti sat vremena, korak po korak. Glavni krivci te gužve bili su bezbrojni štandovi "svega i svačega", ako tako možemo nazvati ponudu gaća, hlača, majica, tenisica i sličnih originalnih proizvoda. Upala mi u oko ponuda muških podgaća sa kojekakvim tekstovima tipa: Ja sam tvoj izbor, Drži me čvrsto, Samo ja ... Stalno me progonila misao: čemu ta diskriminacija spolova? Nigdje nisam primjetio ženske gačice na kojima bi pisalo nešto u stilu: Samo tvoja, Poljubi me nježno, Volim tvoj jezik, Dovedi me do ludila ... Mislilo se tu i na najmlađe. A šta drugo ratnički narod može ponuditi malim ratnicima nego oružje svih mogučih vrsta. Neka uče od malih nogu kako ratovati. Da samo ne kritiziram moram pohvaliti oglazbljenje. Čitav je grad ozvučen tako da nije bilo kakofonije kojekakvih međusobno sudarajučih skladbi. Za kraj obišao sam grad i učinio par snimaka. Popio par čaša mladog vina i sretan i zadovoljan sjeo na bajk i strmopizdio se nizbrdo. Kako naš narod lijepo kaže: Niz brdo i govno se samo kotrlja. Oznake: kastav |
Juče na Korzu nastup folklorne grupe. Umjesto skupine, pažnju moga fotiča privukle su ove curice koje su na svoj način uživale u glazbi. Ah ta djeca. Uvijek su lijepa u svojoj iskrenoj igri. |
Ako nevidite čitav tekst rješenje je Iz uvodne riječi predsjednika kluba Borislava Božića, prof.: U galeriji je izloženo 90 radova a ostali se mogu pogledati na ekranu postavljenom u galeriji. Boris Pajkurić, Tunera, 1936.g. Smokvina Ranko, Lučki radnici u Montevideu, 1964.g. Malpera Alfons, Ribari, 1964.g. Soprano Fernando, Dettaglio, 1961.g. Pored slike dodani su i "detalji iz njene putovnice" Oznake: izložba |
Videa iz Japana