Kada sam vidjeo ove dvije male noge kako "vise iz naprtnjače", nabrzaka sam napravio krug korzom, skočio sa bicikla i spremio zasjedu ...

A tek ova dva mala genijalca nedavno uslikana.
-Zasto ovaj plica a ne svila?????
-Ja mislim da taj stlajka!

Spomenuh u prošlom postu kako sam u subotu biciklirao šumom. Točnije, od Kastva do Breze bijelom cestom kroz šumu. Ta je dionica dio Riječkog biciklističkog prstena.

Jasno da je fotič stalno imao posla. No nisam pisao jerbo po svome običaju želim reči šta je na slici pak mi uzelo malo vremena dok ne determiniram. Da ne duljim, pažnju su mi privukli Velikocvjetni naprstak, Digitalis grandiflora i Obični zujak, Geotrupes stercorarius. Naprstak je izuzetno otrovan, a Zujak spada u balegare.

Pogled s Kastva na Opatijsku rivijeru

Loše vam je sjeo poraz naših? A tko vam kriv što ste se dali navuči na neviđenu promidžbu potaknutu od svih onih koji su u tom nogometanju vidjeli odličan izvor zarade ( sličnost sa potrošnjom za dan zaljubljenih, za noć vještica, sa kojekakvim crkvenim i narodskim blagdanima sasvim je slučajna, bitno je samo izvuči što više para iz džepova naivnih). Kao mrzitelj nogometa samo sam se sa strane smješkao svima koji su čak i na guzicama crtali kockice i stvarali godišnje zalihe piva i sličnih alkoholija.

Iako sa zakašnjenjem od skoro mjesec i po prema priješnjm godinama, napokon sam otvorio sezonu kupanja. More kristalno čisto još je uvijek hladno dok se tijelo ne adaptira, no kasnije je krasno. Vama koji čekate godišnjake da se umočite mogu reči jedino: požurite!

Ležeči uz more sjetih se i subotnjeg bicikliranja šumskim putevima. Da znate kako je šuma mirisna, ajme ljepote ...

Tamo neke davne 2005-e godine, kada sam otvorio blog, još sam radio na rezoluciji monitora, ako se ne varam, 900x768px. Bio sam sretan kako mi blog lijepo izgleda na čitavom ekranu. No već slijedeče godine počeo me kopati crv sa pitanjem: Kako mi blog izgleda na večim ekranima? Tada sam još mislio da veličina prikaza na monitoru ovisi samo o veličini monitora. Uskoro su se moje sumnje pokazale točnim. Kada sam imao priliku pogledati veči monitor ( a mene početnika, umjesto da sam na svome mjenjao rezoluciju) vidjeo sam da mi je blog zalijepljen uz lijevi rub ekrana uz veliki prazni prostor na desnoj strani. Kako je to izgledalo vidi se na slici.

Da malo popravim stvar, a bez da puno čačkam po HTML-u centrirao sam blog u prikazu na stranici.

Redizajniranjem ovoga bloga prešao sam i na veču rezoluciju i sada radim na 1440x900px. Tražio sam rezoluciju koja mi daje najrealniju sliku i na ovoj mi je kvadrat kvadrat, a kružnica kružnica a ne nojevo jaje. Ili jednostavnije rečeno visoka vitka osoba tako i izgleda a ne kao debeli kratkonogi patuljak. Također, ova mi rezolucija omogučava da vidim blog upravo onakvim kakvim ga želim vidjeti.

Znam da ga nevidimo svi na isti način pa zato prilažem blog na različitim rezolucijama monitora. Kada vidim nečiji blog kao što je prikazano na prvoj slici ovoga posta, znam da ovaj moj blog u najboljem slučaju vidi kao na prvoj slici u nastavku (znam mora skrolati sliku da bi ju vidjeo čitavu)

Na srednjoj slici je pokazano kako ja vidim svoj blog, a na donjoj kako ga vide oni što rade na još večim rezolucijama.

1024x768px

Moja rezolucija, 1440x900px

1600x1050px

Ako sam nekoga možda zaintrigirao da se poigra svojom rezolucijom a nezna kako evo naputak. Kliknete desni klik bilo gdje na monitoru pa otvorite Properties. Otvorite karticu Settings, podesite Screen Resolution i prihvatite promjenu. Nakon toga sve vam na ekranu bude manjih dimenzija nego prije. Veličinu slova podesite na kartici Apperance (predzadnja kartica), Font size. Ova promjena prikaza veličine slova nema nikakva utjecaja na veličine slova u dokumentima, već je to samo prikaz na monitoru.

Možda sam nekoga zaintrigirao na način kako je to mene nekada intrigiralo.

Največe su prepreke u našim glavama

Ima situacija kada nešto nakanimo učiniti ali se onda sjetimo da bi to zbog nečega moglo biti teško. I odgađamo da se suočimo sa problemom uvijek uz isti razlog: preteško je! Sve dok to ne riješimo u vlastitoj glavi nećemo se uhvatiti u koštac i riješiti problem. Riješiti ga u glavi znači otkloniti poteškoće već prije početka.

Tako sam ja sebi zamislio da mi je jednu dionicu teško odbiciklirati. Koliko god me vukla istočna strana Rijeke, prema Bakru, uvijek sam odgađao krenuti plašeći se tek jednog jedinog dijela ceste. Danas sam napokon sve posložio u svojoj glavi. Rekoh sam sebi: Toliko si već teških dionica prebiciklirao, a plašiš se sitnice. Pa kreni već jednom! Krenuo sam bez straha i uživao u bicikliranju i na šetnici uz more od Žurkova do Kostrene.

Drugi rođendan unuke ... Treba li ljepši i veči razlog da skoknem do Ljubljane?

Daj pet ...

Napisa u svom "Mujezinu" Petar Preradović:

Sunce žarko sjeda
I skoro će sjest
Stalna na tom svijetu
Samo mjena jest.

Ove su fotke nastale za vrijeme snimanja za izložbu koja se sutra otvara u galeriji Principij, fotokluba Rijeka: "Rijeka sad i ovdje" Kako do galerije? Jednostavno: ispod ure na korzu pa ispod volte. Izlaže 47 autora i bude interesantnih slika za pogledati.

Torba bez dna
Podne. Morao sam pustiti vodu a u ruševnom objektu vidjeo sam nešto što je nekada bio wece. Upravo sam počeo kada sam slučajno sam skrenuo pogled i vidjeo sa strane čovjeka kako spava. Teško je opisati kako sam se osječao u tom trenutku. Prekinuo sam i tiho se udaljio da ge ne probudim. Izvana sam učinio par snimaka. Tek kada sam doma stavio sliku na ekran vidjeo sam da na torbi pored njega piše: Infinity bag. U slobodnom prijevodu torba bez dna! Naježio sam se od simbolike te torbe, torbe u kojoj je možda čitav jedan život ...

Šetač
Nikada nisam bio posebno oduševljen ovom skulpturom na Korzu. Dok sam ga snimao iz svih mogučih pogleda za ilustraciju koju sam imao u glavi, palo mi je na pamet da mu stavim svoju naprtnjaču. Kao da je isti tren oživjeo a skulptura dobila svoj smisao.

Trg metala i stakla.
Uvijek kada bih prošao ovim prostorom djelovao mi je hladno i odbojno. Kako su to poslovno-stambeni objekti, a največi je dio prazan, noču je stvarno neugodno mjesto. Ovom sam ilustracijom pokušao pokazati kako ga osječam. Pojašnjenje onima koji Rijeku ne poznaju dovoljno. Naslonjen na ogradu je Janko Polić Kamov, a nalazi se naslonjen na ogradu iznad Rječine u centru grada. Dakle i njega sam zamišljenog dodao da naglasim prazninu prostora.

Kako ja uvijek moram biti poseban, došao sam na misao da umjesto one galerije koju sam imao ispod posta, sada stavljam jednu sliku u velikom formatu, a koja je vezana uz temu posta. Vidjeo sam da posjetioci rado uzimaju slike iz postova, pa na ovaj način omogučavam skidanje slike u velikom formatu (1600x1200px). Osim toga zgodno je kliknuti F11 pa imati sliku na čitavom ekranu. Zanima me vaše mišljenje.

Kanjoning, nošenje bicikla uz strme obronke kroz bespuća kanjona. Moja izvedenica koja najbolje opisuje kroz šta sam danas prošao.

Krasan dan bio je idealan za sjest na bajk i zaputiti se na izvor Rječine. Odlučih se učiniti malu promjenu, pa umjesto dugog uspona cestom prema Grohovu, spustih se od mosta ispod Pašca u kanjon Rječine. Znam da bi trebala biti pješačka staza, a ima ucrtana i biciklistička tura uz napomenu o teškoćama i da ponegdje treba bicikl i nositi. Dakle bio sam spreman na sve osim na ono na što me čekalo.
Umjesto staze uz Rječinu, korito zatrpano sa tragovima kamiona koji donose materijal. Lakše mi ići utabanim putem, kažem ja sebi, kada i tako staze više nema.

Ajme kada sam vidjeo da sam došao do kraja nasipanog, do mosta koji je to nekada bio, do korita punog stijenja. A strme litice kanjona dižu se sa obje strane. Jao, jao kud sam zašo ... Nije za vratiti se, a naprijed nema kuda. Nema druge nego se pokušati uspeti uz strmi kanjon i pokušati naći kakvu stazu.
Sreća da imam u nogama ovo proljeće već odvoženih 2200km, kao i to da svaki puta kada se vratim doma skoro trčeći nosim bajk na četvrti kat. Dakle kondicija nije u pitanju. Ma sve bi se još nekako podneslo da umjesto nekadašnjih padina nisu veliki odroni koji su odnesli sve staze i učinili ionako težak teren još težim, neprohodnim. Možete zamisliti olakšanje kada sam napokon došao na stazu.

Zatrpano korito. Još sam se uvijek nadao

U koritu u kamenom bespuću

Jedan od odrona koje je trebalo savladati

Sav trud bio je nagrađen kada sam nakon svih peripetija napokon od Kukuljana krenuo kroz šumu uz Rječinu, prema izvoru.

Zrak je bio pun mirisa prirode, ptičjeg pjeva i šuma vode

A ne, nije vani, uživa u poziranju u vodi

Žablja ljubav. Pune su nježnosti

Kristalno čista

Igra vode i svjetla

Rječina izvire ovdije ispod Kičeja

Ovako su danas mnogi uživali uz Rječinu

Obožavam ovakve slike koje u svojoj čistoći linija i skladu bijele i plave boje nude mir i opuštanje. U današnje nervozno, bolesno, gljivičasto trulo vrijeme, ovakve slike pozivaju nas da se opustimo i barem na trenutak zaboravimo sve probleme. Nisam ih slikao da među ostalim pokažem i nečije bolesno skupe jahturine, već sam uzeo najljepše detalje brodova i igre mora i svjetla.

Odnesoh sliku za izložbu u galeriji Principij (utorak,10 lipnja), fotokluba Rijeka. Kako je ostao još djeličak dana, spustih se do luke vjerujuči da u predveče budem učinio koju dobru fotku. Kako je bilo možete vidjeti na priloženom. Jednom rječju, uživao sam fotkajuči dok se dan pretvarao u noć.

Skoro sam svaki dan u prolazu gledao male školarce kako brste ovu trešnju. Donje su grane obrane i napokon se trebalo i popeti. Danas su mi bili tako simpatični da sam morao siči sa bajka i ovjekovječiti njihovu berbu. Torbe su ostale u travi pored ograde.
Zavidim im što su djeca ... Zavidim im na tom stablu trešnje.