30.09.2011., petakDa li su Vaši najdraži Životinje?
|
|
Slbi su bili plije Vaseljene, slbi su bili plije ameba, vikao je nekada pentavi Seselj. I danas nam susjedi dokazuju da nisu na višem stupnju razvoja od ameba. Zašto ovakav uvod? Pa jednostavno, ako je povijest učiteljica života, tada bi svatko MORAO znati da agresor nema prava suditi onima koji su se branili zato što su se branili. Slijedom optužnice ovih ameba Nijemci bi nam mogli poslati optužnice jerbo su partizani digli u zrak oklopni vlak u kojem je poginulo 25 vojnika, a optužnica SS-a je sada nađena u arhivama. Mogli bi nam to učiniti i Talijanci. Mogli bi nam to učiniti i Turci koje su porazili Sinjani, mogli bi nam to učiniti i Tatari koje smo porazili na Grobničkom polju sječom glava. Mogli bi nam to učiniti još mnogi, koji na sreću ipak nisu amebe. Svima koji su sanjali veliko slpsko calstvo od Đeldapa do Jadlana, u svim zemljama "gde ima slpska kost" (kako je to Seselj bajao) poklanjam njihovu junačku nalodnu pesmu u kojoj vila Raviojla vodi cara Dušana oko njegova carstva. U ponoćno jednoć dobadušan car se reši groba pa dozivlje k sebi vilu posestrimu nekad milu. Posestrimo mila moja nemam mira ni spokoja kažider mi što je moje što od carstva ostalo je Razume ga posestrima za desnu ga ruku prima pa obiđe raku s njime te mu veli: pobratime obiđosmo carstvo tvoje sve ostalo propalo je! Da i kod nas ima takvih ameba dokazuju političari koji gledajuči u kameru, bez imalo grižnje savjesti kažu: "Tko je kriv, treba odgovarati!" Bilježim se sa štovanjem |
|
Ovaj sam post pisao prije skoro šest godina, kada sam još bio "Veliki zeleni". Nadimak nije imao nikakve veze s ekologijom. Kako uvijek pričamo o "malim zelenim", ja sam rekao: "Pa valjda je neki od njih do sada već i odrastao" i tako je rođen Veliki zeleni. ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Naslušao se ja od tih šarenih zemljana kojekakvih priča. Vjeruju ljudi u svašta. Netko vjeruje lijevo, netko desno, pojedini vjeruju gore a drugi opet dolje. A ima ih i koji uopće ne vjeruju ni u šta. Meni nekako bile najinteresantnije priče onih koji vjeruju kako se rađaju beskonaćno puta u bezbroj pojavnih oblika. U jednom si životu morski pas, u drugom lijeva noga pudlice, nekada pčela i sve to tako ide čitavu vječnost pustu. Meni se to tako dopalo da sam počeo misliti šta bih ja volio biti, ako već mogu birati, u nekom budućem životu. Dopalo mi se biti ticom koja prosto zrakom leti. Pogledam u simulaciju kakva bih ja tica bio i skoro mi pozlilo od muke. Ma nije da sam neka ružna tica, samo mi glava malo čudna. ![]() ![]() Zamislite da me sada netko takvoga vidi kako letim odmah bi me upucali. Siguran sam da bi me i secirali do zadnje košćice da vide gdje mi zeleni imamo crijeva: da li u glavi ili u nogama. Neki bi nadobudni učenjak čak mogao dobiti i Nobelovu jerbo je ustanovio da mi zeleni upoće nemamo crijeva Dakle, ništa od tice, ostajem na Zemljici. A kad sam već na Zemljici zašto ne bih bio recimo vrganj. Onaj pravi, najbolji vrganj, boletus edulis, divota od gljive. No šta da me nađe neki Slavonac pak me spremi onako papreno ko riblji paprikaš. Više paprike nego gljiva. Tako ljuto da tri dana ne možeš srati. Ma jebeš to, ne volim ljuto i točka. Lijepo je biti cvijet. Volio bih biti ljubičica mirisna, viola odorata. No zašto mirisati negdije pored puta nekome tko me možda ni promijetiti ne će? Možda maćuhica, viola tricolor, ukras parka? Upravo kad sam našao svoj budući oblik naiđe neki penzioner koji se od gladi jedva drži za štap i vodi još gladnijeg psa. Cucku od gladi poispadale sve dlake, a koža se smežurala ko gaće stare babe. Taj penzić tepa svom cucku: Ajde malo moje kaki, vidiš kako lijepi cvijet. Zlato moje ajde malo piški. Ma jebo sliku svoju gdje nađe baš mene da mi se posere za vrat. Znači i to otpalo. Pomirio se ja sa činjenicom da nemam pravu ideju. U neko gluho doba noći, kad samo Zeleni ne spavaju, upali se meni zelena žaruljica. Želim da budem dražica obična, clitoris vulgaris. Ni maksimus ni minimus, baš vulgaris. Eto tek toliki da malo više mogu proviriti.. Što na misli, bi na javi. Volio bih da sam mogao upoznati svoju vlasnicu, barem vidjeti kako izgleda. Par puta sam skoro i uspjeo. Sjela bi ona tako u polutamu sobe, stavila pred mene zrcalo i sve me milovala i tepala: Ogledalce, ogledalce reci tko je najljepši na svijetu. Tepa ona i sve me nježno gladi. A meni bilo milo, u tren me oblije neki silan znoj i prođe mi ugoda tijelom. Osjetim kako je i njoj ugodno. Ponekad me pomilovala i bez ogledalca, toliko da me osjeti. Znala me ona zajebavati i nekom igračkom. Umočila bi ju u sva mirisna ulja i onda polako njome kružila oko mene. Ma šta oko mene, jedva sam čekao da me malo izmasira tom igračkom u kojoj je nešto zujalo. Nisam u tim trenucima znao tko od nas dvoje luđi od slasti. Tako smo se lijepo slagali da sam bio ljubomoran kada bi dozvolila nekom drugom da me dira. Jednom ona dovela nekog mamlaza, kao biti će nam ljepše zajedno. Ljudi moji njemu ruke ko brusni papir broj 10 ili 20. Strava jedna. Trlja on mene tim strugalom, ogulio mi kožu s glave, a sve joj šapće: Jel’ ti lijepo i sve te gluposti. A ja se uvukao u se sve do slijepog crijeva. No konj uporan i ne sustaje. Vidim i njoj to već dozlogrdilo. Ustane ona sa mnom i ode pod tuš. Jebeš mamlaza i od kuda je samo došao. Drugom jednom prilikom dovela ona prijateljicu. E, tu smo stvarno uživali. Ni sam ne znam šta joj nježnije bilo jezik ili prstići. Nježnost na sve strane. Svima prekrasno. Znale su u svakom trenutku pravi pokret. Osjetio sam kako im tijela drhte. Toliko sam bio zaljubljen u tu moju djevu da bih joj vjerno služio i tri života samo kad bih znao da u slijedećem životu ne će biti morski krastavac. |
|
'95 nakon Oluje, ličkim su poljima lutala stada zapuštenih ovaca, koje su šišane bogtepita kada zadnji puta. S njih je u zapetljanim pramenovima visilo prljavo zapušteno runo puno čićaka, suhih grančica, blata i još koječega. Nakon povratka u civilizaciju, svaki puta kada bih vidjeo ovakve frizure budile su i još uvijek bude asocijacije na te stare slike. Ovom prizoru moj fotić nije mogao odoljeti. U zraku osta tek pitanje: O čemu razgovaraju? ![]() |
|
Na slici je crna pčela drvarica. Drvarica je tzv samotna pčela. Ne živi u roju kao pčele ili bumbari. Odgoji samo nekoliko potomaka koji žive u gnijezdu u trulom drvetu a hrane se peludi. Ne čini štetu, niti napada ljude i domaće životinje. Moglo bi se reči da je to ukras prirode. Zbog svoje veličine i izgleda može djelovati strašno, ali se ne moramo plašiti. Lijepo je vidjeti koliko peludi ova nosi na sebi. ![]() ![]() |
Videa iz Japana