Svako jutro oko osam, osamipo, idem na more i već prije devet plivam svoj kilometar.
Lijepa su ta penzionerska jutra na moru. More ugodno osvježavajuće, bistro k'o kristal a na plaži i u moru samo penzioneri kojima je poznata ljepota ovih jutarnjih kupanja. Vidim ih kako i oni kao ja nabijaju kondiciju ili u grupicama u moru razmjenjuju misli.
Jutros u moru pusto. One rijetke plivače penzići u panici dozivaju s obale i mašu novinama u kojima piše kako je pred jednom riječkom plažom viđen morski pas.
Slušam između dva zaveslaja dijelove napisa o toj nemani.
Viđena je samo jedna čudna peraja. Mora da je psina stvarno bila ogromna. Poznato je da se obično vide dvije peraje ljudoždera, leđna i repna. Što je razmak veći znači da je i psina veća. Što je psina veća to mu je repna peraja manje iznad vode, više mu visi u vodi. Kako se kod ovoga rep nije vidjeo, mora da se radilo o beštiji od barem sedam do trinaest metara.
Jedan ronjac, očevidac, tvrdi da se sigurno radilo o ženki jerbo joj je kroz ronjalicu vidjeo sise i male psiće kako sišu dok plivaju.
Drugi pak očevidac, onaj što je stojao na povišenom mjestu na obali, tvrdi da mu je vidjeo i oči i da su morale biti velike barem ko tanjuri jerbo su se lijepo vidjele iz daljine. Kaže da je imao jedno zeleno a drugo plavo oko. Meni samo nije jasno to s bojama jerbo je poznato da su im oči crvene zbog soli i morske vode.
Baba što ima tri zuba i kožni povez preko desnog čoravog oka priča pak kako mu je lijevim zdravim okom vidjela bljesak Sunca na zubima.
Bilo tu još kojekakvih strašnih priča, toliko strašnih, da su mi se ruke i noge ukočile od straja.
Jebeš takvo strašno plivanje. Odo ja na svoju barku da probam uhvatiti to zlo zločesto.
I kakav bih ja bio Morski vuk da ga nisam uvatio? Natezali smo se k'o u onom „big game fishingu“ kako to lijepo rvacki kažemo. Ne znaš ko koga više nateže. Ipak sam ja Ja i psina je na kraju morala popustiti. No umjesto nje glavom sam platio ja. Iskočila je iz mora upravo u trenutku kada sam se nagnuo nad vodu da vidim 'oće li skoro. Osta tek slika za uspomenu.
Dragi penziči sutra opet možete plivati i uživati bez straja...
Kaže naš pametan narod da "Slika govori više od tisuću riječi". Ako je tome tako nije mi jasno zbog čega nam svaki dan, priko više puta, ponavlja da je s nama od 1926-e godine.
Nekada su ove stube žene prelazile na koljenima. Meni je ipak ljepše samo prošetati. Pjesma "Stube do neba" Karela Kopeckog prekrasno se slaže s ovom šetnjom.