26.07.2010., ponedjeljak
Tko nam krade pismu klapa
|
Subota veće. Draga u Zgbubu a ja u banani sjedim pred kompom i polako blogam. Na teveju počeo prijenos iz Omiša, završna većer dalmatinskih klapa. Mislio sam kako će mi barem klape donesti miris mora, maslina i škoja. Miris težačkog života. Mislio sam kako ću uživati uz pismu koju obožavam. Kako sam ostao duboko razočaran! Jesu, nastupale su klape. Barem se to moglo prema slici i najavama voditelja zaključiti. Jedna lijepa veće u Omišu bila je sve drugo, samo ne lijepa. Bila je otužna. U našem jeziku postoji krasan opisni oblik: profesionalna deformacija. Toga se pojma nisam mogao riješiti čitavo veće. Umjesto šuma mora, umornih težačkih ruku i krika galeba, čitavo sam veće slušao kako klape nastoje pokazati svoje glasovne mogućnosti, kako nastoje otpjevati majstorski ono što su dobili u zadatak. Ne ulazim ovdije u visoku kvalitetu glasovnih mogućnosti klapa. Vrištim protiv onoga u šta nam klapsko pjevanje pretvaraju. Čitavo sam veće imao osječaj da se nalazim vezan u crkvi i moram slušati Misu solemis, Rekvijem za tri mrtvaca i slične crkvene pjesmuljke. Imao sam osjećaj da klape pjevaju na note Bacha i ostalih crkvenih velikodostojnika. Samo su orgulje nedostajale. Otužni pljesak nazočnih samo je podupirao moj doživljaj. Umjesto pljeska oduševljenja čuo sam tek pljesak pljeska radi, reda radi. Poneki glasniji pljesak bio je namjenjen klapama iz susjedstva ( ovo su naši!). Iskreno žalim sve one turiste, žalim i domaći puk, koji su došli čuti izvornu dalmatinsku pismu. Žalim i sebe koji sam uludo slupao tih dva, tri sata. Moramo li u svemu tražiti savršenstvo umjesto ljepote i izvornosti? Mogao bi staviti sliku sa te predstave, mogao bih staviti bilo koju sliku ljetne noći, no to ni malo ne bi uljepšalo sliku te većeri. |
- 13:15 -
Pusti vodu (18) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
