17.12.2009., četvrtak
Petarde za školu ili crkvu?
|
Na mom svakodnevnom putu do butige nalazi se i ovaj objekat. Nakon kojekakvih trgovina dugo je zjapio prazan. Ma bio je prazan još do pred par dana. Juče, prekjuče, vidjeh da bude u njemu prodaja petardi. Rekao bi čovjek pa neka ljudi zarade ako mogu. Treba prodati ono što trenutno ide. U tome i jeste bit trgovine. Danas pred njime prvi puta vidjeh gužvu, valjda je danas otvoren. No ono što me poklopilo kao mokra krpa i otrijeznilo je činjenica da u redu pred i u trgovini nisu stojali odrasli već djeca. Nije mi dugo trebalo da shvatim svu podlost ovakve trgovine. Trgovina je tek dvijestotinjak metara udaljena od osnovne škole i pored nje obavezno prolaze u grupama djeca nakon ili prije nastave. Eto, baš se slučajno! našla na putu onima koji najteže odole takvom izazovu. A djeca k’o djeca, znatiželja i želja najjači su poriv upravo u njima. Nisam ni jedno dijete vidjeo da je okrenulo glavu i nastavilo svojim putem. U povratku sam odlučio uslikati da i slikom popratim tekst. Našla se tu i gospođa za koju je za pretpostaviti da ima veze sa trgovinom, možda vlasnica. Kada sam joj spomenuo da ću o tome pisati na blogu odriješito me uvjeravala da je zabranjena prodaja djeci! Koliko god se trudio u trgovini nisam vidjeo mame i tate već djecu. Pa ako i želim vjerovati onome što je rekla pitam se koliko će djece terorizirati svoje roditelje da im kupe. U vremenima kada teško vežemo kraj sa krajem mnogi će roditelj morati objašnjavati svome klincu zbog čega nema stotinjak ili više kuna za bacanje u par trenutaka grmljavine. Mnogi možda neće ni pomisliti kako upravo njegovo dijete zbog petarde može ostati bez očiju ili prstiju. A iskreno rečeno ne vjerujem joj. Ne vjerujem da će trgovac odoljeti mirisu love naguranom pred ulazom.  Možda je namjenjena penzionerima koji sa strahom broje svaku kunu u buđelaru prije nego uđu u obližnju trgovinu u kojoj sam i ja svaki dan. Sumnjam. Ni njih nisam vidjeo pred tom trgovinom. Vidjeo sam samo djecu i isključivo djecu. Sumnjam i zbog toga što ispred ulaza nisam vidjeo natpis da je djeci zabranjeno, osim na staklu iza kojega petarde vrište upravo djeci. Draga me često puta znala pitati šta je to u nama da bez rafala i petardi ne znamo slaviti. U svojoj je Češkoj navikla da je vatromet organiziran i da mu se svi dive. Svećanost i radost trenutka pripada svima. Nitko se ne treba plašiti petarde ubačene pod noge ili u kapuljaču vjetrovke. Valjda ima nešto u nama balkancima što traži krv i u najsvečanijim trenucima. Valjda ima nešto u nama balkancima što nas tjera da damo svima na znanje koliko smo veseli upravo time što ćemo pucati iz svega što pucati može. No ima u nama i nešto roditeljsko što proradi tek kada naši najmlađi ostanu invalidi za čitav život. Na žalost, upravo to u nama proradi zadnje, kada je već prekasno. I sada oko kuće slušam petarde, vjerovatno one po koje su potrčali roditelji, ili možda upravo one koje nisu smjela kupiti djeca na svome putu iz škole! Ma koliko me uvjeravali da djeca ne mogu kupiti petarde ja ipak ostajem kod svoga mišljenja: Krajnja je podlost otvoriti trgovinu petardi ispod školskih klupa.  Dodatak 18.12.2009. Moram priznati da sam se zajebao prilikom pisanja teksta. Čak ni u izlogu ne stoji da je zabranjena prodaja djeci, već samo obavijest o radnom vremenu. Da ne bude zabune... Vidjeh sa svoga prozora i kako djeca na putu iz škole ispaljuju raketline jedan prema drugom. Koliko je potrebno do nesreće????? Jebeš lažnu skromnost. Bilo mi je drago na portalu dnevnik.hr vidjeti preporuku na ovaj post |
- 13:53 -
Pusti vodu (7) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
