13.02.2009., petak
Zašto mi to činiš!?!?!?
|
Napokon je vrijeme da napišem par riječi i o temi koja mi već jaaaakooooooooo dugo ne da mira. Iskreno rečeno nekoliko sam puta odustao od napisanog misleći kakve će biti reakcije, neću li nekoga povrijediti. No jednostavno mislim da je ipak bitno čuti i vaše mišljenje o ovoj temi. Kao višegodišnji bloger imao sam priliku u ovom blog svijetu upoznati čitav niz ljudi koji kao i ja sjede za svojim ekranom i na njega stavljaju svoje misli. I kao što smo u svakodnevnom životu različiti razlikujemo se i na blogu. Vjerujem da se naša stvarna ličnost prenosi na blog. Nekome je blog dokaz njegovih literarnih sklonosti, nekome svakodnevni dnevnik, nekome pak ventil za kritički pogled na svijet oko sebe, nekome čista zajebancija…Mnogi su usamljenici upravo na blogu stekli veći krug prijatelja no što su ga imali ili imaju u stvarnom životu. Ovom mi prilikom nije nakana ulaziti u sadržaj blogova. No siguran sam da bi svatko od vas u svakom trenu mogao reći o čemu se piše na kojem blogu, ili barem većini, a da ga uopće ne otvori. Mogli bi čak reći da nam je to svojevrstan putokaz kada biramo štivo koje bi nam trenutno sjelo. Draga i ja vodimo brigu o tome da nam postovi budu raznovrsni. Iako smo prepoznatljivi po načinu pisanja mislim da nitko ne može reći šta će nam biti slijedeća tema. Zna Draga povremeno postaviti pitanje: “Ljubavi o čemu da pišem?”- pa ako spomenem temu koju je nekada već obradila njen je odgovor: “Pa o tome sam već pisala!” .....  .......................................................................................Photo by More ljubavi Ja blog doživljavam kao lagano štivo u kome mogu uživati uz kavu, u trenucima odmora ili jednostavno kada želim rastrčati misli. Shodno takvom pogledu na blog obožavam kratke postove u kojima je u što manje riječi bljesnula čitava misao. Kada vidim da se radi o dužem postu najprije skrolam da vidim koliko je dugačak. A kada vrisnem: Zašto mi to činiš??? Draga zna da je vrag odnesao šalu i da ću takav post sigurno preskočiti. Imam običaj reći da me prst boli već od samog početnog skrolanja. Znam da mnogi vole pisati dugačke postove, znam da mnogi vole čitati dugačke postove, no ja sam minimalista. Kada nešto napišem uvijek se pitam nisam li nešto mogao reći kraće, razumljivije i jednostavnije. Mislim koliko će moj post oteti vremena čitaocu, da li će svojim sadržajem naći mjesto u nekoj ladici uspomena ili će svojom dužinom već u početku zatvoriti sve ladice. Jednostavnije rečeno: Volim kratki post koji će kao meteor na trenutak proletjeti našim nebom, ostavljajući za sobom svijetao trag. Moglo bi se o ovoj temi napisati nekoliko stranica, pa da još nije sve rećeno. No za moje shvaćenje i ovo je previše. Ostatak ostavljam vama na razmišljanje. Na blogu Drage možete čitati Teuta u zemlji čudesa! |
- 18:13 -
Pusti vodu (32) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
