05.02.2009., četvrtak
Pseća vremena
|
Ljudi moji koja su ovo životinjska vremena došla. Čovjek je čovjeku vuk. Političari su životinje. Prijatelji, valjda oni bivši su - ku..pi...se... Svi skupa lajemo, zavijamo, grizemo se, skačemo jedni na druge. I kao da nam to sve nije dosta, preplavio nam lavež, mijaukanje, cvrkutanje, siktanje i tko zna koje sve "nje" i ove naše blog stranice. Ma skoro da i nema bloga da sa njega ne viri poneko živinće. I kao da to nije dovoljno otvaraju ta zavijajuča stvorenja i svoje vlastite blogove pa zavijaju, plaze jezik i kese se na sve strane. Iskreno rečeno mislim da nije daleko dan kada će i ta stvorenja popizditi pa zbaciti sa sebe naočale, kaputiće, kape, minikinije, bikinije, trikinije, napokon pustiti svoje vlastite frizure i glasno zalajati: Budite sada malo i vi psi, žderite i vi malo ove naše suhe kolačiće kojima nas šopate iz dana u dan uvjeravajuči nas kako je to zdrava hrana, a nama se želuci zalijepil. Kosti nam kroz kožu ispadaju a vi kenjate kako smo elegantni i vodate nas od izložbe do izložbe kao da je nama do toga stalo. Želimo biti psi sa svime što pseći život znači. Da slobodno kenjamo po parkovima a ne u vrećice. Da dignemo nogu tamo gdije nam se prohtije, a ne tamo do kuda nas je pustila vaša uzica. Želimo da jebemo i budemo jebeni a ne da nas sterilizirate prije nego smo jebeni uopće i bili. Ako vi imate pravo da budete ljudi dajte i nama pravo da budemo prave životinje.  Mislim da je ovaj malo dulji uvod bio potreban da bih mogo s puno ljubavi pisati o svome bivšem ljubimcu, malom mješancu špica i malteža. Sjećam se kako ga je otac jedno veće ostavio na mome jastuku, Bio je kao mala snježna grudica, šaka baršuna. Mat je rekla: Samo danas i ima da ga vratiš. To samo danas potrajalo je punih 16,5 godina. Poklonio mu ga prijatelj, najljepše štene iz njegovog legla. Poklonio ga rekoh, a obojica su još godinama morali gazdarici lagati da ga je prodao.  Jasno da je bio ravnopravan član naše obitelji. I ne samo to. Bio je onaj dio nas za kojeg ponekada nismo znali. Osječao je naša raspoloženja, naše misli, naše nakane. Nikada na sebi nije imao povodac, riječi su ga vodile. Nije bilo potrebno da ga vodimo van da bi obavio svoje potrebe. Sjeo bi pred vrata i čekao da ga pustimo van. Obično bi se vratio nakon par sati, nakon što je obišao sve što mu bilo na pameti. Par je puta tjedno znao sam otiči na barku a to je značilo preko par najprometnijih prometnica, kroz nekoliko kvartova, sa Vežice na Pećine. Nije bilo šanse da ga netko ukrade. Znala su ga sva djeca i ne samo djeca. Dovoljno je bilo da ih pitamo, a često bi nam i sama djeca rekla gdje su vidjeli našeg Čipija. Kao što nikada nije imao povodac tako nikada nije jeo pseće kolačiće. Imao je svoj izbor koji smo poštovali. Piletina, lešo meso i kosti, ponešto od slatkoga, riba. A kada je o ribi riječ tu je bio posebno izbirljiv, volio je isključivo arbune kada bi s barkom otišli na godišnji.  Njegovo je omiljeno mjesto u kući bila prozorska daska. Kako stanujemo na četvrtom katu već je izdaleka vidjeo kada tko dolazi i svojim bi velesim lavežom najavljivao naš dolazak. Živjeo je punim psećjim životom među nama. Nesebično nam je uzvraćao svu ljubav koji smo mu polkonili. Bio je pas među ljudima. Bio je i puno više od toga.  Drago mi je da ga nikada nismo vodili kod frizera za kućne ljubimce. Kada pogledam svoju sliku nakon što sam izašao iz tog frizeraja padne mi mrak na oči. Nakon ovoga samo Dragoj dozvoljavam da me frizira. Na blogu Drage možete čitati Da, daaaa, takva sam! |
- 12:36 -
Pusti vodu (32) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
