09.11.2008., nedjelja
Osamdeset mu je godina tek
|
Vjerovatno ste se, kao i ja, mnogo puta zapitali tko su pisci sa druge strane monitora. Za mnoge pretpostavljate da ste ih upoznali kroz komentare, neke pobliže kroz mailove ili razgovornike, neke i uživo. O godinama saznajemo ili kroz predstavljanje samoga blogera, pretpostavimo po njegovom pisanju ili jednostavno stvorimo neku svoju sliku. U komentarima kod Drage na zadnjem postu zaintrigirao me jedan nadimak. Jasno da nisam odoljeo da vidim tko piše. Stil pisanja me još više zaintrigirao pa sam počeo čitati starije postove sve dok nisam pročitao post o partizanima u Zagrebu i njegovom doživljaju toga vremena. U tekstu stoji kako je '45 kada je imao 17 godina gledao dolazak partizana. 80 godina na leđima...  Početak krvavoga putaIz Zagreba  U ZagrebListajuči post po post došao sam do prvoga posta pisanog, ako se ne varam, negdije u kolovozu ili listopadu '2006. Često su postovi objavljivani i u razmaku od svega dva tri, dana. Bilo mi je posebno zadovoljstvo gledati današnji svijet očima možda najstarijeg blogera. Pročitao sam mnoge postove. U jednom lijepo kaže: Pišem da se ne zaboravi. Teme:osvrti na trenutna zbivanja, opisi sela oko Jastrebarskog, način života prije, za vrijeme i poslije drugog rata. Stradanja obitelji i Hrvata od partizanske ruke. Vrijeme koje je mnoge natjeralo preko Velike vode u potrazi za zaradom i posljedice koje je to ostavilo u krajevima od kuda su muškarci iselili. Sa posebnim sam zadovoljstvom proveo nekoliko noćnih sati čitajući sječanja. Uzimam si pravo, nadam se da mi neće zamjeriti, da objavim njegov post u kome opisuje kako ih je kao djecu učitelj vodio na more. Vožnja u kolima do stanice, zatim beskrajna vožnja u drvenim vagonima koje vuče parnjača i na kraju prvi pogled na more kada su izašli iz stanice Plase. Pokušajte zamisliti 1937 godinu i djecu koja su o moru čula tek iz priča učitelja. Bilo je to i vrijeme kada su seljaci pjevali: Dvanaest jaja kila soli, to Hrvata srce boli. Ovo dodah da bi možda i lakše shvatili kraj posta.  Izlet u Susak  Negdje u 1937 isao sam u drugi razred skolu u selu Petrovina, ucitelj nam je bio Ivo Makek, drzao je sve razrede u skoli, i organizirao izlet za na more u Susaku.Islo nas je oko 20 daka, iz Petrovine nas na konjskim seljackim kolima vozio jedan Petrovcak u Jasku na zeljeznicki kolodvor,i dalje vlakom za Susak.Lijevo Bakar Dolje Bakarac  Tada sam prvi put ugledao more. Bili smo dva dana spavali smo u jednoj skoli u Susaku. Pravili smo posjetu tadasnjoj granici sa Talijanima na Rijecini koja je djelila Susak od Fijume (Rijeke), na nasoj strani vojnik na strazi u jednoj drvenoj kucici a isto tako na istom mostu na drugoj strani talijanski vojnik sa sesirom na glavi na kojem se ljuljalo vece kokosje perje. Svi smo se mocili u moru ali pri kraju jer smo se bojali velike vode. Posjetili smo Bakar i tu vidjeli tunolovke, veliki nagnuti nad more dupli stupovi kao lojtre za promatranje riba. Kad smo dosli na neku okuku gdje se vlak (cug) spustao za Susak ugledali smo onako iz daleka more, velika ravnica lijepa boja, posebni dojam za nas koji nismo nikad prije vidjeli more. To su bili prvi kontakti sa morem, nisam mogao vjerovati da tolika voda moze biti toliko slana, ali i lijepe uspomene i osecaji na veliku siroku i dugacku vodu. Nadam se da sam i vas barem malo zaintrigirao da posjetite blog rastoki Na blogu Drage možete čitati Krik |
- 17:33 -
Pusti vodu (28) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
