Vjerujem da Gore ima života. Na kome je stupnju razvoja, da li ispred ili iza nas. Ako je iza nas tada ne postoji mogućnost da sa njime stupimo u kontakt. No šta ako je ispred nas. I koliko zapravo može biti ispred nas?
Razmišljajuči o zadnjih naših tridesetak godina postalo mi je jasno da smo u tom kratkom razdoblju otkrili i postigli više no u cjelokupnom razvoju do sada. Gledajuči na taj način upitah se na kojem bi tehnološkom stupnju mogla biti civilizacija koja je ispred nas samo stotinjak ili tisuću godina ako je napredovala našim tempom. Ako se radi o dužem periodu prednost je skoro nezamisliva. Normalno im je ono o čemu mi samo sanjamo ili čak ni to. Putovanja nebeskim prostranstvima postaju tek izlet u poznato.
Korak dalje sam se logično nametnuo. Da li je život na Zemlji nastao spontano ili je donešen i razvijan pod nečijim nadzorom. Svojim idealnim položajem u Sunčevu sustavu moguća su oba riješenja. Bez obzira na koji je način život na Zemlji nastao jedna je činjenica nepobitna. Zemlja je bila idealan svemirski laboratorij za nekoga tko bi imao mogučnosti i želju u njemu eksperimentirati. Mnogi oblici života na Zemlji više liče na bića donešena iz Svemira nego da su nastala evolucijom na Zemlji. Skokoviti razvoji vrsta više podsjećaju na naše eksperimente u našim malim labosima nego kao posljedica evolucije.
Da pokušamo na primjeru čovjeka pokazati kako bi izgledao razvoj čovjeka u nečijem laboratoriju.
Čudan je taj darvinovski razvoj od mišolikog glodavca preko majmuna do čovjeka. Daleko mi relnije izgleda povremeno genetsko modificiranje do konačnog oblika najvišeg stupnja.
Kažu da je Afrika kolijevka čovjećanstva. Zatim se pokušavaju pronači dokazi za migracijske puteve koji su vodili iz Afrike diljem naše Zemljice okrugle. Ono što mene najviše intrigira je pitanje šta je afričkog čovjeka natjeralo da protegne noge do sibirskih tundra, do tibetskih visova, do ledenih subpolarnih područja, od Anda do Papue i Nove Gvineje. Koja ga je to sila natjerala da se skrasi i tamo od kuda i biljke bježe? U svakom novom staništu nalazimo čovjeka prilagođenog danim uvijetima.
Moj odgovor...U svome labosu ja bih vrstu koju sam razvio pokušao postaviti u različite uvijete, ako treba i genetski modificirao da ga prilagodim novim uvijetima. Igrao bih se sa životom da odgonetnem koliko sam uspjeo kvalitetnim učiniti život koji sam razvio.
Na kraju krajeva mnoge su vrste netragom nestale bez stvarnog uzroka. Šta bih ja učinio u svome labosu sa vrstom koja nije uspjela onako kako sam planirao? Jednostavno bih ju uništio! Ne činimo li upravo to u našim laboratorijima sa svime što krene u pogrešnom smjeru?
Zahvaljujuči poznavanju genetike jednostavno nam je razviti rajćicu sa genima žabe krastače da bi se sama mogla obraniti određenih boleština.
Koje je sve eksperimente na Zemlji mogla vršiti civilizacija kojoj je možda Zemlja bila idealan laboratorij?
Normalnim se sada nameče i pitanje: Ako je tome tako zašto ta civilizacija nije sa čovjekom stupila u kontakt? Bezbroj je dokaza da je takvih pokušaja bilo. No uvijek su takva bića prihvaćana kao „bogovi“ koji su došli sa neba i tamo se i vratili. Uvijek je u čovjeku postojao strah pred nekime tko je došao iz tamnih prostranstava Svemira. Pa čak i danas nas plaše da bi nas vanzemaljci uništili ili nas pak tvrdo uvjeravaju da takva bića ne postoje. Svaki se mogući trag pokušava netragom izbrisati.
I sada zapravo dolazimo do biti priče.
Kako bih se ja postavio da sam na mjestu civilizacije koja pokušava uspostaviti kontakt u sredini koja ju zbog njene različitosti (bojom, obličjem itd) već u startu smatra neprijateljem i odbija svaki pokušaj uspostave kontakta?
Riješenje je zadivljujuće jednostavno. Najprije bih kroz duži vremenski period preko kojekakvih proroka, glasnika, najavljivao svoj ili dolazak svoga predstavnika. Kada se steknu uvijeti genetskom bih manipulacijom stvorio plod koji će biti identičan „ljudima“ među koje dolazi i onda njime izvršio umjetnu olpodnju. On bi bio moj sin koji je došao na zemlju i kojega bi sredina već u startu prihvatila kao moga predstavnika.
Da bih mu dao vjerodostojnost nadnaravnog bića svojom bih tehnologijom pomogao da izvodi „čudesa“ koja na prvi pogled izgledaju nemoguća.
Kada sam tako poslagao stvari odjednom sam dobio odgovore na sva pitanja koja sam si postavljao.
Krenimo sada malo sa Biblijom.
Mislim da je već previše otrcano spominjati silazak bogova na Zemlju i njihov uzlalaz na „nebo“ toliko podudaran sa našim lansiranjima.
Kako je u kamenim pločama ispisano deset zapovijedi? Ćuh li da je netko spomenuo laser?
Liječenje gubavaca spasonosnom kišom. A kako mi danas liječimo epidemije i slične boleštine? Umjesto kiše tu su medicinski preparati. Ne ispiremo li i mi kontaminirana odijela ili tijela djelotvornim otopinama?
Oživljavanje mrtvih. Pa već smo i mi mrtve stanice ponovo oživjeli.
Presađivanja organa. Ne činimo li to svakodnevno?
Zapravo i nema pitanja koje bi ostalo bez logičnog odgovora, bez dokaza u onome što smo i sami danas sposobni učiniti.
Sa civilizacijom iza leđa koja ga je dovela među ljude a koja je na daleko višem stupnju razvoja nego čovijek u ono vrijeme (pa i danas) Isus je mogao raditi šta god je poželio da bi pokazao i dokazao svoje božansko podrijetlo. Mogli bi čak reči da je bio savršeni opsjenar zahvaljujuči upravo svemirskoj logistici.
Na kraju se vlastitoga kraja i nije trebao plašiti. Znao je šta slijedi.

Probno pitanje: Koliko vide i da li vide vidjelice. Zbog čega samo one vide u gomili svijeta koja ih okružuje?

Znamo da postoji mogučnost telepatskog prijenosa misli. Nađite jednog receptora i telepatijom mu šaljite poruke. U svojoj će glavi vidjeti i čuti te poruke. Samo on i nitko iz gomile koja ga okružuje.

Interesantnije pitanje: Može li civilizacija o kojoj sam pisao koristiti onaj dio našega mozga za koji se tvrdi da ga ne koristimo kao idealan kompjutor kakvom i sami težimo? Nismo li stvoreni upravo zbog naših mozgova koji su nekome bili potrebni? Da li nakon smrti tijelo napušta duša ili proizvod idealnog kompa koji se pohranjuje u neku svemirsku bazu podataka koji su dostupni onima koji znaju kako ih uzimati? Postoji li „svemirski misaoni internet“?

Da li su skokovi u razvoju civilizacije uvjetovani ili su slučajni? Da li su znanja za koja znamo da su ih posjedovale stare civilizacije tek puka slučajnost (našla slijepa koka zrno) ili su nam znanja dostavljana sukladno stupnju na kome smo se nalazili, ponekada i više od toga. Da li su iznenadni nestanci čitavih civilizacija tek puka slučajnost ili su namjerno uništene iz nekog razloga? Kako je crkva dala jednostavno riješenje Sodome i Gomore a znamo da danas svaki terorista to može učiniti bez problema.
Čitavo je more pitanja koja bez problema nalaze svoje odgovore.

Na kraju priče reče mi vojnik, vjernik po rođenju: Zapovjedniče, nikada nisam razmišljao na taj način no sada mi se čini da ima puno logike. Zašto ne napišete knjigu?
Dugo sam o tome razmišljao i pokušavao a onda se blog sam namentuo.
Uvijek nas plaše Malim zelenim. Ja sam se upitao ako su toliko dugo maleni valjda je do danas neki i narastao. Ako je, tada je on Veliki zeleni i to bi i ime bloga gore spomenutog. (Za one znatiželjnije evo i malog pojašnjenja: Nakon našeg blog vjenčanja nazivima svojih blogova dodasmo kao pridjeve i nazive naših blogova pa tako teuta postade Okrunjena ljubav Velikog zelenog starca- od ovog bloga Starac i more a Veliki zeleni posta naš zajednički blog Teuta i zeleni)

Kada su u pitanju crkvena laprdanja najtvrđi sam ateista. Kada gledam na način koji sam opisao veči sam vjernik i od Pape.

U svojim sam studentskim danima rado čitao Danikena, tražio dokaze o svemirskim posjetiocima, gutao sve do čega sam mogao doči. No one Uskršnje noći ni jedan tren nisam iz sječanja prizivao stara znanja.Trenutak je bio takav da su misli same navirale, pretjecale jedna drugu dok na kraju nisu otvorile moj pogled na život na Zemlji i jednu staru priču koja je napokon dobila svoj smisao. Daleko od popovskih laprdanja o Duhu svetome a tako blizu stvarnosti...

Pored svakodnevnih obveza Draga još uvijek nema dovoljno vremena za pisanje novoga posta pak svima šalje na ovaj način veliki pozdrav. I ovdije koristimo priliku da napomenemo da se ne radi o trudnoči.