29.07.2007., nedjelja

Hrast kitnjak

Ovaj puta, u skladu sa svojim imenom, Veliki Zeleni piše o zelenom. U ove ljetne vrućine kada svi trčimo za komadičem hlada zašto ne pisati o najljepšoj hladovini. Jasno, to je hladovina pod krošnjom stabla koja uvijek diše. Zbog prekrasne krošnje obožavam lipu, divlji kesten, koprivić, platanu i naravno hrast. Bukva ne zaostaje no ona je ipak stanovnik naših šuma. Ovaj ću se puta zadržati na hrastu. Pod mojim je prozorom jedan prekrasan stari hrast. I sada bura pjeva u njegovoj krošnji. Svaki mu se puta divim kada prođem pored njega ili ga gledam sa prozora. Sa njega me jutrom budi pjev ptica. Moj prekrasan hrast U Hrvatskoj su najpoznatije vrste hrastova: hrast lužnjak, hrsat medunac, primorski hrast ili crnika, hrast cer, hrast sladun i hrast kitnjak. Crnika, ukras Primorja Medun Cer I za kraj hrast kitnjak. Samo mu ime govori da je ime dobio po prekrasnoj kiti. Dok smo juče obnaženi ležali na krevetu Dragoj je oko zapelo za jedan sitni detalj. Ona ko ona, počela se igrati i sitni detalj uskoro više i nije bio tako sitan. Ja sam tvoj hrast kitnjak, rekoh Dragoj. U prvi tren nije razumjela asocijaciju no uskoro smo se oboje slatko smijali njenoj zbunjenosti. I ne samo smijali................. Na blogu Drage možete čitati "Izgled orgazma" a na zajedničkom Zadovoljavanje i samozadovoljavanje Na našim češkim blogovima Euridika i Moře lásky predstavljamo se češkim prijateljima

- 12:27 - Pusti vodu (30) - Isprintaj - #

20.07.2007., petak

Preživjeti vrućine

Upekao Zvizdan ovih dana. Vruće ko u ložištu cenrtalnog grijanja. Namjerno ne rekoh kao u parnom kotlu. Na srerću pa su samo suhe vrućine, nema sparine. Bar nas je toga zvizdan poštedio. Lakše podnijeti suhih vrelih 40 u hladu nego vlažnih 30. Radimo i na ovim vručinama svakodnevno. I škampi se nekako ulijenili, ni njima se baš ne da prošetai do vrša. Svako toliko iskoristim dok imam tren vremena pa se polijevam morem iz bujola. A i dašak vjetra sa mora preko mokrog tijela pridonosi osjećaju ugode. Svakodnevno slušamo na teveju koliko je ljudi prdeknulo od vrućine. Obvezno uz to idu i dubokoumni savijeti kako se treba držati hlada i piti što više tekućine. Pa tko prdekne tko mu kriv, mogao je popiti barem kubik vode, po mogučnosti izvorske, flaširane čak.. Radim tako i razmišljam o silnoj pameti koja se prosipa, sve u svrhu nužne obrane znanstvenih postulata. Ne slušam vam ja te dubokoumnike. Moja je uz jutarnju kavu obavezna piva natašte. Pa onda još jedna kada dođem u lučicu. I tu je pivskoj priči kraj. Pa tko ne zna da se pivom na suncu ne taži već povečava žeđ. A čitav dan na moru jedino je sok bez šećera u puno vode, dovoljno za utažiti žeđ. Nije čak potrebno ni da je hladan, važno da je mokar. Ma ima vam tu još jedna caka koju su znali stari ribari: čaša mora natašte. Odlična protiv žgaravice, još bolja protiv žeđi. Sada vi sigurno mislita a šta ja tu kenjam bez veze, kakvo more. Stvar je upravo u tome da se znojenjem gube soli i minerali a ispijanjem mora upravo se to nadoknađuje. I tako vam ja, kako već imam pivo natašte, preko dana zagrabim dlan vode i srknem. Znao sam tako po čitav dan ribariti sa grote bez kapi vode za piće. Nauči me iskustvo još jednoj stvari. Kako sam strastven gljivar desilo mi se par puta da sam poluživ svratio u neku kuću i tražio čašu vode. Umjesto vode domačini bi ponudili rakijicu, lozu. Mogu reči da je učinak izvanredan. Naučih tako da mi je dec loze obavezan u naprtnjači dok gljivarim. Potrošnja vode je daleko manja a taj dec potraje za nekoliko gljivarenja. Dovoljno je samo liznuti. Hektolitre bevande i gemišta namjerno sam ovom prigodom izbjegao spomenuti. Sigurno pitate za savjet a šta učiniti u gradu dok oko vas sve vri. Odgovor je jednostavan. Zamislite samo koliko čete zimi plačati da bi se ugrijali tek na 18, 19 i odmah će vam biti zima oko srca. Ja toliko, a vi, dragi moji blogeri kako znate i umijete. Kod moje Drage možete čitati Moj "kućni ljubimac" a na zajedničkom blogu Zadovoljavanje i samozadovoljavanje

- 21:47 - Pusti vodu (34) - Isprintaj - #

15.07.2007., nedjelja

Igra asocijacija

Kume kako ti izgleda moja nova brada Od malo zajebancije nikome nije ispala dlaka iz brade. Ipak da ne bude zabune nakon par dana evo i pojašnjenja Asocijacija Svi znamo taj pojam. Desi se ponekada da nas neki detalj podsjeti na nešto. Dugo godina nosim bradu, rekla bi moja Draga šarmantno prosjedu. Volim kada je krača, uredna. Razgovaramo tako Draga i ja kao bih ju morao malo skratiti. I dok smo se šalili na račun moje brade gledao sam blog našeg dragog prijatelja Miška. Većina vas zna da mu blog krasi njegova mezimica Lori. Podižuči polako stranicu od Lori je u jednom trenu ostao tek detalj brade. Jasno da je asocijacija učinila svoje. Draga me pogledala i rekla: Znam taj tvoj jebački osmjeh. Da mi je samo znati šta sada spremaš.. A ja sam u glavi već imao sve spremno. Samo sam se unaprijed smijao budućim komentarima. Ovako ta brada stvarno izgleda A moja brada? E o tome već bude riječi kod moje Drage Na blogu moje Drage možete čitati Što žene ne vole u krevetu a na zajedničkom blogu Zadovoljavanje i samozadovoljavanje

- 19:44 - Pusti vodu (24) - Isprintaj - #

01.07.2007., nedjelja

Moji odgovori sebi samom...I dio

Nedjeljno toplo popodne. Sjedim za strojem i polako blogam. Naišao sam na komentare i blogove vjernika. Nisam vjernik, nije ni Draga, no to me podsjetilo na moj dolazak na blog. Godinama mi ova tema (ima li života u Svemiru i ako ima da li su Mali zeleni imali utjecaj na život na Zemlji i nisu li oni podloga u osnovama vjera i predstavljeni kao bogovi na način prihvatljiv čovjeku) nije dala mira i želio sam o tome pisati knjigu no nikako posložiti misli pravim redom. Blog se pojavio kao idealan medij i počeo sam pisati upravo da bih temu postupno obradio u suradnji sa čitaocima. Otuda i naslov moga prvog bloga "Veliki zeleni", rekoh valjda je neki mali zeleni do sada već i narastao Imam neku godinicu života iza sebe. Kao i večina nas često sam si postavljao pitanja tipa:»Tko smo, kako se začeo život na Zemlji, jesmo li sami u svemiru?» Odgovori tipa «Sve je to Božje djelo» i «Ne postoji život u svemiru niti mogućnost da nas je netko posjetio, samo zato što su naša trenutna tehnološka znanja premala da bi svladavali svemirska prostranstva» nikada me nisu zadovoljavali. Volio sam slobodu svoje misli, nezagađene popovskim laprdanjima i ograničenošću umova umnih veličina. Fascinirao me Svemir, njegov beskraj i beskraj svega onoga što nismo istražili. Još više sam bio njime opčinjen kada sam sa kompa mogao uči u taj svemir, oduševljen snimcima koje nam je dao teleskop Hubble. Često sam vojnicima, koje je to interesiralo znao pričati o ljepotama i tajnama Svemira, pokazujuči im na noćnom nebu sve o čemu sam pričao. Jedne prekrasne uskršnje noći, dok sam vojniku vjerniku, zanešen ljepotom te zvjezdane noći, pričao o bijelim i smeđim patuljcima, o plinovitim divovima, o crnim rupama, o galaksijama i maglicama, o rađanju i umiranju zvijezda, upita me vojnik: »Zapovjedniče, da li vjerujete da gore ima života?» Vjerujem, odgovorio sam. Vjerovatno pod utjecajem toga da je to uskršnja noć odjednom su sve misli došle na svoje mjesto, sva su pitanja počela dobivati logične odgovore i priča je krenula. Tehnološki kotač Obično nas umni ljudi uvjeravaju kako je nemoguće da ako i postoji život u Svemiru da nas je netko posjetio zbog ogromnih udaljenosti koje treba priječi, zbog nedostižnosti brzine svijetlosti koja je potrebna za takva putovanja i zbog kojekakvih ograničenja. No da li je to stvarno tako?... 1971 godine na Tehničkom faksu, da bih mogao testirati matematiku, morao sam položiti kolokvij računanja sa šiberom! Znate šta je šiber? Logaritamsko računalo na kome se zbrajaju logaritamske dužine i na taj način izvode matematičke operacije. Slično ravnalu sa pomičnim srednjim jezičkom i pomočnim prozorom. Slijedeče smo godine učili Pascal i Fortran a program koji smo pisali dobili smo ispisan na bušenim karticama. Tada sam kupio i prvi kalkulator. Mislim da sam te 73. čitao prve rasprave o kloniranju koje će možda biti moguče u budućnosti. Koliko smo postigli u ovih nešto više od tridesetak godina? Prvi rukom izrađeni objekat već je izašao iz Sunčevog sistema, Mars je postao skoro naše dvorište. Letjelice na ionski pogon, fotonski pogon i pogon sunčevim vjetrom već lete ili će uskoro poletjeti. Pitanje je dana kada će normalan sat biologije u osnovnom školama nastavnici početi rečenicom: «Da vidimo kako naši klonovi danas napreduju»... Previše bi prostora odneslo pobrojati šta je sve na području tehnike i tehnologije, na području medicine ili fizike postignuto u ovih tridesetak godina, a nova se otkriča čine skoro svakodnevno. Nije li , gledano tridesetak godina unatrag, logično se upitati šta ćemo sve postiči u slijedečih tridesetak ili više godina. Slijedom toga nije li normalno i pitanje šta bi sve mogla znati i učiniti civilizacija koja je samo stotinjak tehnoloških godina ispred nas. Ne bi li takva civilizacija bila na dovoljnom tehnološkom nivou da putuje Svemirom pa samim time posjeti i našu Zemljicu. A šta ako je takva civilizacija nastala i znatno prije Naš treči kamenčić od Sunca kao idealni laboratorij Nismo li u oholosti svoga postojanja previše sebični? Zbog čega smatrati da smo samo mi predodređeni da u svemiru budemo najpametniji i ne dozvoljavati da ima pametnijih i sposobnijih od nas. Prošetali smo Mjesecom. Znamo kako na Mjesecu učiniti nastambe pogodne za život, kako od Mjeseca napraviti odskočnu dasku za daleka putovanja. Poslali smo letjelice i sonde oko i na planete našeg sustava. Naši roboti već odavno šeću površinom Marsa istražujuči njegovu geologiju i petrologiju, traže dokaze da je na Marsu bilo ili da i sada ima vode u bilo kojem obliku. Shodno tome traže i tragove mogućega života na Marsu. Uveliko se priča o teraformiranju Marsa. Mnoge su već metode predlagane i proučavane, od čisto nasilnih do nastanjivanja Marsa mikroorganizmima i algama malenih potreba a sposobnih proizvesti atmosferu. Ideja i prijedloga je bezbroj... Naša je Zemlja svojim položajem i svojom veličinom bila idealna u našem sustavu za nastanak povoljnih životnih uvijeta i života samog. No da li se život razvio spontano ili je posijan iz svemira još je uvijek tema nebrojenih rasprava i dokazivanja. Meni osobno, molim da mi vjernici oproste ako se nađu povrijeđenim, najsmješnija i najgluplja je priča o Božjem činu. Ako se sada vratim na početak priče, na pretpostavku da nismo sami u Svemiru i da mogu postojati civilizacije na daleko višem stupnju razvoja nego što smo mi, sa mogučnošću svemirskih putovanja najlogičnijom se čini pretpostavka da je Zemlja mogla nekome poslužiti kao idealan laboratorij. Da je Zemlju netko mogao teraformirati i nastaniti životom. Pa i ako je život na Zemlji počeo spontano mnoge činjenice vode tome da nas ipak povremeno netko posjećuje i «nadgleda», željeli mi to priznati ili ne. U slijedećem nastavku: Strah od susreta sa Malim zelenim i da li bi ih čovjek mogao prihvatiti kao bogove u tom njihovom zelenilu. Kod Drage možete čitati: Što žene ne vole u "krevetu" a na zajedničkom blogu: Zadovoljavanje i samozadovoljavanje

- 19:45 - Pusti vodu (56) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Videa iz Japana