Pregled posta

Moji odgovori sebi samom...I dio

Nedjeljno toplo popodne. Sjedim za strojem i polako blogam. Naišao sam na komentare i blogove vjernika. Nisam vjernik, nije ni Draga, no to me podsjetilo na moj dolazak na blog. Godinama mi ova tema (ima li života u Svemiru i ako ima da li su Mali zeleni imali utjecaj na život na Zemlji i nisu li oni podloga u osnovama vjera i predstavljeni kao bogovi na način prihvatljiv čovjeku) nije dala mira i želio sam o tome pisati knjigu no nikako posložiti misli pravim redom. Blog se pojavio kao idealan medij i počeo sam pisati upravo da bih temu postupno obradio u suradnji sa čitaocima. Otuda i naslov moga prvog bloga "Veliki zeleni", rekoh valjda je neki mali zeleni do sada već i narastao

Imam neku godinicu života iza sebe. Kao i večina nas često sam si postavljao pitanja tipa:»Tko smo, kako se začeo život na Zemlji, jesmo li sami u svemiru?»
Odgovori tipa «Sve je to Božje djelo» i «Ne postoji život u svemiru niti mogućnost da nas je netko posjetio, samo zato što su naša trenutna tehnološka znanja premala da bi svladavali svemirska prostranstva» nikada me nisu zadovoljavali. Volio sam slobodu svoje misli, nezagađene popovskim laprdanjima i ograničenošću umova umnih veličina.

Fascinirao me Svemir, njegov beskraj i beskraj svega onoga što nismo istražili. Još više sam bio njime opčinjen kada sam sa kompa mogao uči u taj svemir, oduševljen snimcima koje nam je dao teleskop Hubble. Često sam vojnicima, koje je to interesiralo znao pričati o ljepotama i tajnama Svemira, pokazujuči im na noćnom nebu sve o čemu sam pričao.
Jedne prekrasne uskršnje noći, dok sam vojniku vjerniku, zanešen ljepotom te zvjezdane noći, pričao o bijelim i smeđim patuljcima, o plinovitim divovima, o crnim rupama, o galaksijama i maglicama, o rađanju i umiranju zvijezda, upita me vojnik: »Zapovjedniče, da li vjerujete da gore ima života?»
Vjerujem, odgovorio sam. Vjerovatno pod utjecajem toga da je to uskršnja noć odjednom su sve misli došle na svoje mjesto, sva su pitanja počela dobivati logične odgovore i priča je krenula.

Tehnološki kotač

Obično nas umni ljudi uvjeravaju kako je nemoguće da ako i postoji život u Svemiru da nas je netko posjetio zbog ogromnih udaljenosti koje treba priječi, zbog nedostižnosti brzine svijetlosti koja je potrebna za takva putovanja i zbog kojekakvih ograničenja. No da li je to stvarno tako?...

1971 godine na Tehničkom faksu, da bih mogao testirati matematiku, morao sam položiti kolokvij računanja sa šiberom! Znate šta je šiber? Logaritamsko računalo na kome se zbrajaju logaritamske dužine i na taj način izvode matematičke operacije. Slično ravnalu sa pomičnim srednjim jezičkom i pomočnim prozorom. Slijedeče smo godine učili Pascal i Fortran a program koji smo pisali dobili smo ispisan na bušenim karticama. Tada sam kupio i prvi kalkulator. Mislim da sam te 73. čitao prve rasprave o kloniranju koje će možda biti moguče u budućnosti.

Koliko smo postigli u ovih nešto više od tridesetak godina?
Prvi rukom izrađeni objekat već je izašao iz Sunčevog sistema, Mars je postao skoro naše dvorište. Letjelice na ionski pogon, fotonski pogon i pogon sunčevim vjetrom već lete ili će uskoro poletjeti.
Pitanje je dana kada će normalan sat biologije u osnovnom školama nastavnici početi rečenicom: «Da vidimo kako naši klonovi danas napreduju»...
Previše bi prostora odneslo pobrojati šta je sve na području tehnike i tehnologije, na području medicine ili fizike postignuto u ovih tridesetak godina, a nova se otkriča čine skoro svakodnevno.

Nije li , gledano tridesetak godina unatrag, logično se upitati šta ćemo sve postiči u slijedečih tridesetak ili više godina. Slijedom toga nije li normalno i pitanje šta bi sve mogla znati i učiniti civilizacija koja je samo stotinjak tehnoloških godina ispred nas.
Ne bi li takva civilizacija bila na dovoljnom tehnološkom nivou da putuje Svemirom pa samim time posjeti i našu Zemljicu. A šta ako je takva civilizacija nastala i znatno prije


Naš treči kamenčić od Sunca kao idealni laboratorij


Nismo li u oholosti svoga postojanja previše sebični?
Zbog čega smatrati da smo samo mi predodređeni da u svemiru budemo najpametniji i ne dozvoljavati da ima pametnijih i sposobnijih od nas.
Prošetali smo Mjesecom. Znamo kako na Mjesecu učiniti nastambe pogodne za život, kako od Mjeseca napraviti odskočnu dasku za daleka putovanja.
Poslali smo letjelice i sonde oko i na planete našeg sustava. Naši roboti već odavno šeću površinom Marsa istražujuči njegovu geologiju i petrologiju, traže dokaze da je na Marsu bilo ili da i sada ima vode u bilo kojem obliku. Shodno tome traže i tragove mogućega života na Marsu.
Uveliko se priča o teraformiranju Marsa. Mnoge su već metode predlagane i proučavane, od čisto nasilnih do nastanjivanja Marsa mikroorganizmima i algama malenih potreba a sposobnih proizvesti atmosferu. Ideja i prijedloga je bezbroj...

Naša je Zemlja svojim položajem i svojom veličinom bila idealna u našem sustavu za nastanak povoljnih životnih uvijeta i života samog. No da li se život razvio spontano ili je posijan iz svemira još je uvijek tema nebrojenih rasprava i dokazivanja.
Meni osobno, molim da mi vjernici oproste ako se nađu povrijeđenim, najsmješnija i najgluplja je priča o Božjem činu.
Ako se sada vratim na početak priče, na pretpostavku da nismo sami u Svemiru i da mogu postojati civilizacije na daleko višem stupnju razvoja nego što smo mi, sa mogučnošću svemirskih putovanja najlogičnijom se čini pretpostavka da je Zemlja mogla nekome poslužiti kao idealan laboratorij. Da je Zemlju netko mogao teraformirati i nastaniti životom.
Pa i ako je život na Zemlji počeo spontano mnoge činjenice vode tome da nas ipak povremeno netko posjećuje i «nadgleda», željeli mi to priznati ili ne.

U slijedećem nastavku: Strah od susreta sa Malim zelenim i da li bi ih čovjek mogao prihvatiti kao bogove u tom njihovom zelenilu.

Kod Drage možete čitati: Što žene ne vole u "krevetu" a na zajedničkom blogu: Zadovoljavanje i samozadovoljavanje

Post je objavljen 01.07.2007. u 19:45 sati.