13.12.2006., srijeda
Svršiti prije Jastrebarskog
|
Moja je Draga pisala kako je morala otputovati u Zagreb zbog riješavanja nekih svojih neodložnih obveza. Pisala je i kako sam i ja otputovao za njom prvim busom na koji sam stigao, kako sam proveo noć šetajući zagrebačkim ulicama i sa malo sna na autobusnom kolodvoru. I čitav sam dan lutao Zagrebom spreman da joj pomognem u svakom trenu ukoliko to bude potebno. Napokon smo se našli tek oko 23 sata. Nije ni potrebno napominjati da smo onih dvadasetak minuta do polaska busa proveli u neprekinutom zagrljaju i poljupcima. Zagrljaj i poljupci bili su dokaz našoj sreći da smo, usprkos manjim problemima koje će još trebati riješiti, napokon svoji. Nas dvoje i život koji je pred nama, osjećaj bezgranične i nesputane slobode potpuno nas je prožeo. U takvom smo raspoloženju ušli u taj naš «autobus snova». Bus je bio više no poluprazan. Na sreću kondukter je odmah pregledao karte, svjetla su pogašena i napokon smo bili sami. Nas dvoje na putu u našu budućnost...  Spustili smo naslone. Zagrljaj je bio snažan, poljupci vreli, krv uzavrela...Dok je bus vozio prema savskom mostu, probijajući se kroz maglu mi smo bili u svom svijetu iz mašte. Kako opisati te poljupce i tu strast? Kako opisati nešto neopisivo lijepo? Bili su to oni trenuci iz mašte, iz naših najljepših snova. U dugim poljupcima disali smo jedno drugo... Bila je dio mene koji žudi za sladostrasnim vrhuncima. Osjetio sam to u njenim drhtajima. Smjestili smo se još udobnije i tada sam se poćeo igrati njome kao glazbalom. Moji su prsti ćas poput leptirića dodirivali njen klitoris, da bi tren nakon toga u ludoj strasti tjerali ludilo u mozak. Bila je najljepši instument iz kojeg sam izvlačio prekrasnu glazbu. Poljupci, dahtaji, drhtaji, grčevi strasti... Nakon prvog ubrzo je doživjela i drugi vrhunac za koji slobodno mogu reči da ga je rijetko koja sretnica doživjela na tako intenzivan način... Trenutak opuštanja. Magla i autobus u svijetu iz snova... Željela je da i sam budem dio tih snova. Uzela me nježno. Ne dlanom, dlan je pregrub za ljepotu u kojoj smo se nalazili. Toplina njenih usana, igra njenog jezika...Svijet iz bajke...Trenutak kada gubite svijest... Poznata su vam ona zamagljena stakla iz Titanica? Povukli smo dlanom po prozoru da obrišemo vlagu koja nam je zaklanjala pogled i negdije u magli nazirala su se svjetla Jastrebarskog... Bus je vozio prema moru, prema našim snovima... |
- 00:02 -
Pusti vodu (40) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
