Čudnog li naslova.
A zapravo kada sam mislio pisati o ovoj temi naslov se nametnuo sam, što će biti vidljivo iz posta.
Moja Ljubav i ja napokon živimo zajedničkim životom. Imamo sve ono o ćemu smo dugo sanjali. Sigurno ste se i vi sami često puta zapitali kako bi zapravo Teuta i Starac organizirali svoj život kada bi to imali prilike učiniti.
Sretni smo što možemo dijeliti sve naše trenutke i upravo smo se tako i organizirali da nam ni jedan tren ne bude uludo potrošen.
Dogovaramo sve što namjeravamo činiti, počevši od jutarnje kupnje do većernjeg odlaska na počinak i sve što činimo radimo zajedno.
Iskoristio sam prve dane da moju dragu upoznam sa gradom koj je odmah zavoljela. Pokazao sam joj sve ono što je bitno za vidjeti i snači se u novoj sredini.
No ovaj post ipak je posvećen tipkovnici. Jasno, radi se o našoj zajedničkoj ljubavi- blogu.
Mene je oduševo pogled na dragu koja sjedi za mojim, sada našim strojem i piše post ili odgovara na komentare. Zapravo dok jedno od nas piše ili odgovara drugi gleda i savjetuje. Zajedno uživamo u svakoj riječi koju upučujemo ili nam je upućena.
Često dok ljubav piše ja sjedim iza njenih leđa, ljubim joj vrat ili ju jednostavno škakljim i uživam skupa s njom. Ponekada mi vrag ne da mira da i ja među njena slova ne ubacim i koje svoje slovo, među njene misli svoju misao.
Igramo se kao mala djeca i uživamo beskrajno.
Mnogo sam puta dok smo pisali svatko iz svoje sobe, svatko za svojim strojem, pokušavao zamisliti dragu kako izgleda u tim trenucima a sada uživam gledati ju kako razmišlja i piše.
Rad na jednoj tipkovnici ipak izaziva i pomalo sjete. Često se prisjetimo sati provedenih na razgovorniku pak smo se igrali danas pišiči jedno drugom naizmjence u tom istom razgovorniku, ovaj puta ipak samo jednom. Iskreno rečeno nekada lijepe uspomene no još je ljepše ovo što sada imamo.
Svaku napisanu riječ uljepšava ruža koja je stalno pored ekrana.
|