27.09.2006., srijeda
Iz virtualnog svijeta u zagrljaj
  Već duže vrijeme kroz naše postove, Teutine i moje, kroz naše komentare provlaći se povezanost nas dvoje. Provlači se jedna lijepa ljubav koju smo živjeli u našem virtualnom svijetu. Interesantan je naćin na koji nas je blog spojio. Mi ćesto znamo reći da nas je sudbina spojila na blogu. Da smo se i neznajući jedno za drugo dugo tražili dok se nismo našli upravo na blogu. Od prvih postova i komentara dugi period suradnje učinio je da se zbližimo. Čak i više od samog blog prijateljstva. Jasno da sliku o blogeru nastojimo stvoriti na temelju onoga što bloger napiše sam o sebi, na temelju toga kako piše, na temelju poneke oskudne sličice. Mi smo sliku o nama dugo stvarali kroz našu suradnju. Kako je to naše prijateljstvo postajalo intimnije potražili smo i mjesta novih susreta, jasno u virtualnom svijetu. Od prvih mailova, preko običnih sms-ova do mms video isječaka, poruka i šaputanja bio je dug put. Imali smo svojih uspona i padova no uvijek smo nalazili zajednički put još više zbliženi. Mogao bih reći da smo živjeli pravim životom daleko od pravog života. U tom prekrasnom virtualnom svijetu. Upoznali sve naše misli i želje, upoznavali naše živote. Željeli smo se u tom virtualnom svijetu strašću stvarnog života. Živjeli smo puni nas u tom nestvarnom svijetu. Puni želje za nama stvarnima. Više se i nismo sakrivali u snovima nestvarnoga svijeta. Izašli smo zajedno na blog, ruku pod ruku, zagrljeni, ponešeni ljubavlju. Zadnji korak koji je trebalo učiniti bilo je stvarno upoznavanje u stvarnom svijetu. Kada smo se odlučili učiniti i taj korak tek se tada pojavio čitav niz malih strahova i pitanja. Znali smo se kroz te male izmjenjene sličice i činilo nam se da se poznajemo kao da smo čitav život zajedno a tek sada se postavilo pitanje kakvi smo u stvarnosti. Bilo mi je simpatićno čitati taj strah u njenim pitanjima: da li ćeš me voljeti jer nisam takva i takva, dali ćeš biti razoćaran ovim ili onim detaljom na meni. Zapravo bila je puna sitnih strahova. Nisam se ni ja osjećao drugačije iako moje strahove nisam želio dati do znanja,Pravio sam se tako sigurnim u sebe a u sebi ipak mislio Šta ako... Čitavo prijepodne u vlaku zamišljao sam taj susret. Osjetio sam to i u njenim porukama...  Stojao sam pred zgradom kolodvora i čekao. Došla je sa strane. Kako je izgledala? Da li sam ju tako zamišljao? Da li je ona mene tako zamišljala? Varate se ako mislite da smo i jedan tren postavili ta pitanja. Zagrlili smo se, pogledali u oći i ljubili se dugo i strasno. Sve je oko nas nestalo. I gužva na tramvajskoj stanici, i prolaznici, i trg i kralj Tomislav, i tramvaji. Sve je nestalo i bili smo samo mi, naš zagrljaj i naši beskrajni poljupci. Postojali smo samo mi, stvarni u stvarnom svijetu. Sva su pitanja nestala u trenu, u poljupcu. |
- 00:31 -
Pusti vodu (85) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
