The theatre is my drug

Romantičarka. Mazohist i hedonist.
Sanjar.
Crni tuš. Crveni ruž. Mala crna haljina i crvene perle.
Perfekcionizam. Kazalište.
Kava. Moda. Knjige.
Snovi i autodestrukcija.
Paradoks.

Image and video hosting by TinyPic

And when I'm lying in my bed 
I think about life 
And I think about death 
And neither one particularly appeals to me.  


Nek boli dok boli, rukama stegni kožu svoju i noktima pucaj u znoju.

Postoje neki drugi svjetovi. U kazalištu.



Image and video hosting by TinyPic

Žar su mi daske teatra, a poezija je ples moje duše.


Čitav svijet je pozornica.

Oči su ti poluzatvorene,
ti sanjaš o drugom nekom,
ali ljubav prošla je i mene
pa tonem u dragom i dalekom.

Sacrifice is giving up something good for something better :)

Image and video hosting by TinyPic

„Ništa nije komično, sve je tragično. Ništa nije tragično, sve je komično, sve je stvarno, nestvarno, nemoguće, pojmljivo, nepojmljivo. Sve je tegobno, sve je lako.“

Ljubav je mutna iluzija naših sjećanja, a ljubavnici su samo još jedna kap u čaši punoj bijesa, strasti i ludosti.

The purpose of art is washing the dust of daily life off our souls.




Credits
Layout: anorex!c
Icons: x
Adjustment: BD dz

11.10.2013.
I didn't realise you wrote such bloody awful poetry...
Polovi mog uma u vječitoj su svađi.
Krajnje granice; besmisleno pokušavam odvojiti potrebe tijela od potreba uma, pokušavam odraziti mislima djela, umom želim zavesti tijela.
U najdubljim kutevima uma znam da sam daleko od sreće, a ipak se na svakodnevnoj razini uspijevam zavarati banalnim mislima i usiljenim osmijehom na vratima društva.
U snu vidim groblja, crne mačke i svijeće koje se gase, pregorijevaju; u pozadini čempresi, šire se obzorom plameni, smrtna zvona, vjetar sablasno raznosi jesenje lišće; ja, u vizijama vučem kofere i sanjam ljubavne susrete.
Kada me ozljedi realnost, upadnem u stanje melankolije iz koje me vuku jedino čudne suze; više ne izgledaju kao što su izgledale suze koje je on izvlačio iz mene, promijenila im je okus čudna strast kojoj sam se jednom predala.
Iz duše nema izlaza, ja je ne prodajem(umjetnost me još uvijek nosi valovima, val još uvijek želim biti), još uvijek želim i trebam igrati.
Igrati, to je opstanak. To je više i od potrebe i od želje, i od razloga i od razuma.
Moj početak i kraj, i jezgra i srce, i jučer i danas i sutra.
Kontradikcija uma za teatar je dobra, rekla bi čak neizbježna. Pustit ću muke da me grebu svojim oštrim noktima u svrhu umjetnosti. Nije li nužno patiti za ono što volimo, bio to ljubavnik, teatar ili dom?



16:29 | Komentari (20) | On/Off | Print | #



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.