Htjeli ste se rukovati, podbuhlom, starom pocinčanom zmijom. Ali njeno hladno držanje kaže da uludo trošite toplinu, da se razbacujete naklonostima, da pri tom niste svjesni što činite, zbog čega ste takvi, i smije li se tako drugarski postupati običnom, starom, zamrznutom zmijom.
Pa vaša ruka, onako pružena, ostaje ukočena i sablažnjena.
Vidite: ljeto je, žarko i presjajno, treperi jara iznad vrtova i kuća, sve kao ogromna blaga peć u kojoj se lagano pečemo na dugoj i tihoj vatri. Ali vidite kroz ponoran procjep u vremenu, u bljesku stresa, vidite naslage snijega, tek palog po zidovima, krovovima i, hladno je, hladno, užasno hladno.
Vidite usted zime, u razjapljenom, hladnom i mračnom zavičaju, dok sve cvokoće i smrzava se, vidite kako dah vrelog ljeta prožima dušu mrazu i toplo je, toplo, ugodno toplo.
Tako nuklearna peć u duši pravi istovremeno i inje i vosak ledenica i blagonaklonosti, huku borovih crnih šuma i pomicanje svijeta i svijesti na valovima nečega, reklo bi se, što ne postoji.
|