tenkgirl
20.01.2010., srijeda
2010
|
fali mi dodir. točnije, fali mi muški dodir. 2010. je počela s muškim dodirom. tradicija, rekli bi nakon tri godine zaredom, ne? nekoliko noći zaredom provedenih kraj Seksualca rezultiralo je albumom životinjskog carstva u mom želucu. u tolikoj mjeri da sam planirala konačno ga pozvati na kavu i održati mu jedan od onih "kamo ovo ide" govora.. onda mu je umro tata. vidjela sam ga isti dan, svi smo išli k njemu, nas 17. pričao je normalnim glasom i govorio sve uobičajene stvari.. ali iz glave su mu strijeljale užarene laserske oči. prestrašio me taj pogled više nego da smo ga zatekli da plače, viče ili da je nakljukan tabletama ko njegov zombi brat. stravično nešto. bila sam bespomoćna. nisam mogla ništa napravit da ga utješim. jer je, naravno, neutješan. ali i zato što mu ja tehnički nisam ništa. nisam ga mogla primit za ruku.. ili zagrlit.. ili bilošto, osim izgovorit ono što se uvijek izgovara.. a ne pomaže.. pa sam tako u limbu. visim negdje ko onaj čardak.. a Debela i Stjuardesa slušaju svakakve pizdarije u svakakvo doba dana i noći.. sva sreća. a i vratila sam se blogu, nakon sto godina.. iako ne obećavam da ću ostati ili dolaziti često.. situacija na poslu je nenadjebivo užasna.. sve više toga se slijeva u moj inbox, sve više mi telefon zvoni i sve više nakon radnog vremena.. nenormalno sam zatrpana svim i svačim.. počela sam negdje u jesen pisat s nekim blog-kozama na jednom portalu.. pa sam zakazala totalno.. a baš sam bila nabrijana na neku kreativu i stvaranje NEČEG.. nečeg svojeg.. ma bit će bolje valjda, jer ova lavina ispod koje sam valjda ima kraj, a i zato što mi zbilja treba nešto.. NEŠTO.. ... zaboravila sam kak se sastavljaju rečenice ... pišem ovaj post već tjedan dana ... ufff ... |
