tenkgirl
04.03.2008., utorak
London report
|
london je grad posebnog osjećaja i iznenađujućih prizora.   bez obzira što se radi o svjetskom velegradu, odiše nekim laganim tempom koji osjetite na svakom koraku. da ne spominjem polugole žene na 7 stupnjeva celzijusa, samo ću reći da je jedno od posebnih zadovoljstava koje si jednostavno morate priuštiti - sjesti na Leicester Square u subotu popodne i u jakni i s rukavicama jest najbolji sladoled na svijetu - Haagen Dazs!  službeni razlog za moj odlazak u london bio je koncert mark ronsona. to vam je onaj lik koji je ove godine osvojio Brit award za solo artist-a, što je prvi put da je nagradu u toj kategoriji odnio netko tko nije pjevač. on je, naime, dj i producent. kao dj radi na jednoj lokalnoj londonskoj postaji, a producirao je, između ostalog, i zadnji album amy winehouse. onaj zbog kojeg je pak ona pobrala hrpu nagrada. koncert je bio pre-jeben! mark je bio odličan, a ja sam se skoro upišala, jer nisam htjela propustiti ništa!  u jednom trenutku je netko bacio čašu s pivom, a to vam je big no no u engleskoj. navijači im možda jesu divljaci, ali na koncerte ide fina rulja. ova dva lika su redari na koncertu i upravo pokušavaju ustanovit tko je ta seljačina koja je bacila pivo. prije nego se nabrijete na divljanje u londonu, imajte na umu - našli su divljaka i izbacili ga, kao i njegovu ekipu.  ali tek kad sam izašla iz tube-a na camdenu i vidjela svojeg prvog 45-godišnjeg pankera s rokezom od 25 cm bio je to, za mene, ultimativni osjećaj londona! šarenilo i tržnica koja se preljeva na ulicu! kupiš indijsku hranu na štandu i šećeš između vintage večernjih haljina, dr. martensica i salona za waxing!  sjele smo u starbucks iznad kanala, gledale brodove i njuškale mirise hrane i tople jabukovače...  u subotu navečer smo otišle na monty-pythonovski mjuzikl Spamalot. karte su bile skupe za naše pojmove, jeftine za londonske, ali predstava na west endu je nešto za što se isplati dat lovu. najjača fora kralj arthur traži židove, jer bez židova se ne može uspjet u show businessu, a on mora na west endu nać sveti gral. njegov sluga percy mu otkriva da je on židov. really? yes. on my mothers side. why didn't you say so? well, it's not the sort of a thing you say to a heavily armed christian! poslije smo otišle u tajlandski restoran u sohou na noodles i pivo. ko kaže da se u engleskoj ne može dobro jest - sere!  bez obzira na skupoću, stigle smo i malo tulumarit i to u novom londonskom outfitu.  tijekom večeri prišao mi je neki lik i zatražio da nacrtam nešto u neku bilježnicu, već pomalo popunjenu. nacrtala sam cvjetić, oblak i sunce i napisala: BUDI DOBAR! pitao me otkud sam i što to znači. nisam mu htjela reći, pa je rekao samo: I guess I'll never know.  spavale smo u hostelu Astor Museum Inn. nas 6 je uzelo 6-krevetnu sobu u kojoj je noć 19 funti po osobi. hostel je mali, pa nema gužve u kupaonicama i nitko vas neće buditi noćima (kao da ćete u london ić spavat!), a nalazi se između Russell Square-a i British Museuma, gotovo sami centar. savršena kombinacija cijene, lokacije i čistoće (za londonske pojmove!)! osim toga, ta plava vrata jednostavno neodoljivo podsjećaju na ona plava vrata iz Notting Hilla gdje živi ultimativni smotani, ali šarmantni englez - Hugh Grant!   krivo mi je jedino što na kraju nisam stigla do stamford bridge-a, al možda i bolje da nisam jer se ne bih mogla suzdržat i nakupovala bih tonu stvari u onom njihovom dućanu. mmm... i ovako sam previše potrošila... ali vrijedilo je svakog pennyja!! za kraj zapamtite jedno - ako tražite zabavu u londonu, dovoljno je ući u bilo koju od onih prepoznatljivih crvenih govornica i naći ćete nešto slično ovom:  LaRamie - tko čeka, taj dočeka!  |
