tenkgirl
26.07.2007., četvrtak
kad me netko pere, onda me stvarno pere
|
manuelle me oprala ko nitko nikad... a to mi i treba da konačno izvadim glavu iz guzice i shvatim da moja mala ajmo bit civilizirani, pa će bol proći šema nije upalila... ustvari, it backfired... pa kaže: Tko je bitan u cijeloj toj priči (čitaj – sapunici, farsi)?? TI. Čiji su osjećaji najbitniji? TVOJI! Tko mora se mora maknut iz svoje zakukuljene emotivne točke? TI! Tko mora prestat idealizirat nekoga tko nije vrijedan? TI. Zašto chicken shit? Čega se bojiš? Ako ti se neće javiti… papak je. To si oduvijek znala. Tko zna da li mu dovoljno sada značiš da proguta svoj jebeni ponos, ego, bilo što i izađe na jebenu kavu… Prema pogledima brijem da mu značiš i previše. Brijem da je razočaran, da mi nije lijepo i da mu fališ. Ne bi te gledao kao dijete koje silno želi crveni bicikl, a zna da će ga imati samo u najluđim snovima jer si ga ne može priuštit. Tako on sebi ne može priuštit tebe zbog svih onih stvari koje je napravio iliti bolje - nije napravio. Zbog Guje? Sumnjam. Guja je bila samo jebeno dobra isprika onda kada nije htio drugačije, kada je možda mislio da se ne vrijedi boriti za Nešto Što Vrijedi, kada je mislio da je "njegova najbolja prijateljica" dobra i vrijedi da razjebe sebe i tebe i tko zna koga još, a zapravo… da, sjebao je sebe. Prilično. I tebe. Potpuno. Sigurno mu je žao, no što ga koči nikad nećeš saznati, osim možda ako se pojavi na toj kavi i izjada ti se. A što ćeš onda? Ne, zaista, što ćeš AKO ti kaže ono što si možda željela u najluđim snovima – da kaže da te voli, da ponovno želi snickers pored marsa, da želi onih 17 dana pretvoriti u neodređeno vrijeme…. E pa bila bi luda da ga primiš nazad. Nikad neće biti isto i nikad neće biti kao prije. Tu su tri godine šutnje, natezanja, nedorečenosti. Da te je samo jedan dan pustio tužnu, previše je, a kamoli toliko dugo… nitko ne zavrjeđuje tvoje suze… A on te slušao kako plačeš na telefon. On je ispao papak na moru. On te čak nije ni nazvao da ti kaže «nemoj ići» tada, a nije te nazvao ni kasnije… Jer tu je njegova najbolja prijateljica, kraljica laži, zavrzlama, zadrtosti, ljubomore, površnih prijateljstava, glume i svega onog najgoreg. Ona ga je očito htjela i dobila pod SVAKU cijenu. Jednog dana oni više neće razgovarati jer će njemu biti pun kurac nje (ako mu već nije sada – trzaji su definitivno tu). Čekati taj dan nema smisla. A ako i dočekaš taj dan više ga nećeš željeti nazad. Uglavnom ono što sam htjela reći je da si ti ovdje najbitnija i moraš sebi olakšati. Što on misli o tebi i kome vjeruje i što vjeruje je sporedno. Ti trebaš iz sebe izbaciti ono što te guši predugo. Ne Tako Davno stvarno sam voljela bivšeg. A sada mi zaista nije bitno što misli o meni i zbog čega. Nije vrijedan. Nitko od njih. A kad će te netko ovako voljeti onda možemo pričati o Onome Koji Je Vrijedan: Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona... Ne, kako sam mogao znati? Pre je mogla biti Tek Još Jedna U Traganju Za Njom, samo još jedan beli kamenčić neobičnog oblika, prevrnut u plićaku zlatonosne reke... Pričala je o uobičajenim trivijalnostima, o rodbini i prvim putovanjima, ali tamne boje njenog glasa oslikale su čudne slike u mojim mislima, i dogodilo mi se nešto što nikad do tad nije. Po prvi put sam požalio što je nisam video kao sasvim malu, i teško da ću ikad onom besposlenom četrnaestogodišnjem klipanu oprostiti što na svom omiljenom biciklu marke «herkules» nije napravio i krug oko školskog dvorišta u kom su klinke iz prvog-«x» baš tad igrale «i rešeto srce ima»... Kako sam mogao izdržati tolike godine da je ne vidim? - Otac je izabrao to «Anamaria»... Mogli su mi dati i neko drugo ime... Danima smo šetali kejom na odstojanju po propisu seoskog korzoa, kao da za nekog čuvamo mesto između nas? Prošlo bi čitavo veče a da se ne dodirnemo, ali odavno znam da u tome i jeste čarolija. Želja se razlikuje od Pohote i po tome što pukne tu i tamo, kao kićanka na biču Nežnosti... - Mama je, opet, previše originalna... Ona je htela da me nazove po nekoj rečici, tu negde, u Baranji... Uf... Uvek zaboravim po kojoj? Morao sam na put sledećeg jutra, i pošao sam ubeđen da je Daljina onaj ključić kojim se navija Čežnja, a vratio se shvativši da uveliko možeš čeznuti i za nekim kraj koga si? I nikad je nisam pitao da li se setila te rečice? I, što je najgore... Nikad joj nisam rekao ni da sam usput prešao na desetine bezimenih rečica koje sam nazvao po njoj... Ti zapravo stalno tražiš nekakvu ispriku na njega. Razlog koji će opravdati sve te godine i dat LOGIČNO opravdanje za sve njegove postupke… Kako bi na kraju samoj sebi mogla reći: "Da, znala sam da on nije tako loš/podložan/sjeban/papak/jadan. Stvari su ipak izišle na vidjelo i pokazale da sam čitavo vrijeme bila u pravu i moja je ljubav/čežnja/tuga/nostalgija bila opravdana…" Ma da Guja čak i ima voodo lutkicu kojom ga pika svaku večer, da ga šopa raznim vještičjim pripravcima, da zaista i iziđe taj vanzemaljac koji mu se uvukao u glavu prilikom zadnjeg odlaska u Njemačku… Nijedan razlog nikada neće biti dovoljno dobar. Niti za jedan dan takvog ponašanja prema tebi. Nema šanse. nda... |
