Top lista žena za udaju: Ove dame su poželjne i slobodne - Stranica za upoznavanje
četvrtak , 10.01.2019.Udajem se e
Click here: Top lista žena za udaju: Ove dame su poželjne i slobodne
Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu izrađujudi crteže koji nisu dio neke knji-ge ili priče. Bitno je postići dogovor. Sapuni mogu oštetiti kožu i začepiti pore lica, što uzrokuje nastanak akni.
Ukoliko će djeca imati očevo prezime hoće li se majka osjećati isključeno ako samo ona ima drugačije prezime?! Crtajudi Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo pogledavaju, Husreva i Širin koji se značajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz priče, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoti-cu.
Orhan Pamuk - Zovem se Crvena - There is one more characteristic feature: young people watch often Bulgarian National TV, and private and cable TV, as well. Tumarao sam po sobi osjećajući da vrata, zid i pod pucketaju, zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki škr-gutavi odgovor na svako moje pitanje.
Orhan Pamuk ZOVEM SE CRVENA I kad ubiste čovjeka, pa se oko njega prepirati počeste.. Kuran, al-Baqara, 72 Nisu isto slijepac i onaj koji vidi. Kuran, al-Fatir, 19 Alahovi su i Istok i Zapad. Kuran, al-Baqara, 115 1. JA SAM MRTVAC Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne zna šta se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio, osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine, odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno razbio kamenom, prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice, čelo i obrazi razmrskani su, kosti polomljene, usta natopljena krvlju. Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca sigurno me traže. Kći gleda prema kapiji iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo pogledavaju u kapiju iščekujući me. Da li me zaista iščekuju? Možda su se već i navikli. Jer, dok je ovdje, čovjek pomišlja da život poslije njega teče kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije mog rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja. Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao; živio sam obasjan svjetlošću između dva vremena tame. Sad shvatam da jesam. U radionici našeg padišaha pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo nijednog pozlatara koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom. Poslovi koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina akči mjesečno. Sve to moju smrt čini još nepodnošljivijom. Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate; ukrašavao sam margine stranica, bojio okvire, ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice, razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene listove, šume boja i gazele, galije, vladare, drveće, palate, konje, lovce skrivene u njima... Prije sam ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala, kašiku, ponekad tavanice vila i ljetnjikovaca na Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko godina ukrašavao sam samo stranice knjiga jer ih je padišah mnogo plaćao. Ne želim reći da sam suočen sa smrću shvatio kako novac u životu nije važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata vrijednost novca. Znam da ćete sada slušajući moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se priče o tome koliko si zarađivao! Pričaj o tome šta sada vidiš! Šta se dešava poslije smrti, gdje ti je duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš tamo? Kakva je smrt, boli li? Znam da živog čovjeka jako interesuje šta se dešava sa one strane života. Pričalo se nekad o nekom čovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među leševima po krvavim bojištima... Vjerovao je da će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da mu otkrije tajnu onoga svijeta. No, Timurovi vojnici, pomislivši da je neprijatelj, posjekoše ga sabljom, a on vjerovaše da su svi ljudi na onome svijetu raspolovljeni kao i on. Mogu vam reći da se ovdje ujedinjuju i duše koje su prije smrti bile podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika, neznabožaca i bogohulnika koji se priklanjaju šejtanu, hvala Bogu, postoji i drugi svijet. Dokaz tome je što vam se ja obraćam. Umro sam, ali kao što vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam naišao na rajska vrata od srebra i zlata koja se spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke, ni na stabla s krupnim plodovima i velikim lišćem, ni na prekrasne djevice. Iako se veoma dobro sjećam kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u sur Vekia. Naravno, nisam naišao ni na četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med o kojima ne pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn Arabi, preuveličavajući njihove opise. S obzirom na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji žive sa jasnom predodžbom o drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah napominjem da je to povezano sa mojim stanjem: svaki vjernik koji ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće činjenicu da će se nespokojna duša, kakva je i moja, namučiti da ugleda rajske rijeke. Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima bijah poznat kao efendi Zarif Prefmjeni, umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja duša nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se moja duša mogla približiti dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je suđeno da odem, ona mora napustiti trulež mog tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje strahovit bol. Iako ne osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune u vodi hladnoj kao led, osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da napusti tijelo. Kao da se cijeli svijet u meni zgušnjava i sabija. To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem beskrajnog blaženstva koji doživjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov razbio glavu, shvatio sam da želi da me ubije, ali nisam vjerovao da će u tome uspjeti. Bio sam čovjek koji se cijeli svoj život nada, a da toga nisam ni bio svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao sam se grčevito za život i prstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam dosađivati bolom koji sam tad doživio. Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti, obuzeo me nevjerovatan osjećaj blaženstva. Tako sam i doživio trenutak prijelaza na onu stranu: odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom. Zatvorio sam oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu stranu. Ne jadikujem zbog toga što su mi zubi rasuti po krvavim ustima kao kamenčići i što mi je lice neprepoznatljivo, niti što sam ostavljen na dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam živ. Oni koji me vole neprestano misle na mene, vjerujući da se u nekom kraju Istanbula zamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom drugom ženom, što neopisivo boli moju nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu moje tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i pokopaju me! I, što je još važnije, neka nađu mog ubicu! Ako žele neka me pokopaju i na najraskošnijem groblju, ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojen čekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog ubicu. Pronađite tog kurvinog sina koji me je ubio, a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim na ovom svijetu. Kada ga nađete, mučite ga u stegama, lomite mu kosti, najbolje rebra, lagano krčkajući, a zatim počupajte njegovu odvratnu, masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim baš za mučitelje. Ko je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako iznenada? Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriću vas: iza moje smrti krije se gnusna zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet. Otvorite oči i shvatite da neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji živite jednoga dana mogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hodže Nusreta Er-zurumlije, velikog vaiza, kojeg sam slušao sa suzama u očima. Čak i kada bi se moja sudbina pretočila u pripovijest i zapisala u jednu knjigu, moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne bi mogli oslikati. Kao što se i Kur'an Časni, nemojte pogrešno protumačiti, da Bog sačuva, čija snaga i proizlazi iz svog postanja, ne može oslikati. Sumnjam da to možete shvatiti. Za vrijeme dok sam bio šegrt i ja sam se plašio istine, glasova što dopiru s onoga svijeta, ali nisam slušao pažljivo i rugao sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotna jama! Moglo bi i vas to snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo nego da se nadam da će me naći kad potpuno istrulim, zbog strašnog smrada. I da maštam o mukama koje će neki dobročinitelj prirediti mom krvniku kad ga pronađu. ZOVEM SE CRNI U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, ušao sam kao mjesečar poslije dvanaest godina. Kažu da zemlja privlači sebi one koji će umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam stigao u grad, mislio sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kad stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na grad. U Istanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u sestru od tetke koja je još bila dijete. Samo četiri godine nakon što sam napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama, snježnim planinama i tužnim gradovima, noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam da polagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio sam se, pokušavao sam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma koliko ih volio. U šestoj godini provedenoj na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, znao sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice moje ljubavi koja je ostala u Istanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj godini, kasnije u osmoj godini još više zaboravio, pa sam ga se opet sjećao potpuno drugačijeg. Dvanaest godina poslije kad sam se, u svojoj trideset šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio da sam odavno zaboravio lice svoje voljene. U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, rođaka i poznanika iz mahale je poumirao. Otišao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i stričeve koji su umrli dok mene nije bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim uspomenama; pokraj majčinog groba neko je razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog razloga rasplakah se. Da li sam plakao za mrtvima ili zato što sam poslije toliko godina i dalje bio na početku, ili zato što sam osjećao da se moj život bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg. Pošao sam zagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u nedoumicama svog života, kad spazih kako me iz mračnog prikrajka groblja posmatra crni pas. Izlazeći s groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski maše repom. U mahali sam iznajmio kuću u kojoj je ranije stanovao neki moj rođak po ocu. Gazdaricu sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona će mi spremati i čistiti. Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u Istanbulu nego u nekom drugom arapskom gradu na kraju svijeta, pa me interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi se samo činilo? Po nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove i vrata kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši umnožili ili mi se učinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju vuku gordi konji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju jedni uz druge u smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako pada i smješkao se. Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali sretniji, ne bih mu povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo. Jer, kuća dragane koju sam ostavio i dalje je bila na istom mjestu, skrivena iza stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi je stanovao tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova kćer su odselili i, kako rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to kako vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve da vam prepričavam, želim da kažem da su sa grana stare lipe u vrtu visile ledenice veličine mog malog prsta i da me je taj vrt, čijih se zelenih, suncem okupanih dana sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti podsjetio na smrt. Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim rođacima saznao sam iz pisma koje mi je tetak poslao u Tabriz. U tom pismu pozvao me je u Istanbul i napisao da za padišaha priređuje neku tajnu knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu priređivao knjige za osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U Tabrizu sam od naručilaca knjiga uzimao predujam, nalazio iluminatore i kaligrafe, koji ogorčeni zbog ratova i osmanlijske vojske još nisu napustili grad i otišli u Gazvin i dru-ge persijske gradove, davao im da krasnopišu, ukrašavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bih upustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama i lijepoj knjizi. Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje je živio moj tetak, bio je još u svojoj radnji među istim ogledalima, brijačima, ibricima i sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam da li me je prepoznao. Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose koja visi na kraju lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk. Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih dvanaest godina izgorile su, nestale u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala su zgarišta gdje su psi presijecali put prolaznicima i pezumnici plašili djecu, ili su podignuti bogataški konaci koji su zbunjivali nekoga ko je, kao i ja, došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja venecijanska stakla. Sa doksata na visokim zidovima primijetio sam da je u Istanbulu podignuto mnogo bogataških dvospratnica za vrijeme moje odsutnosti. Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije imao nikakvu vrijednost. Pekare, koje su, kada sam ja otišao na istok, pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za isti novac pravile su upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je moja pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da bježimo u neku drugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške počnu srati na glavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novac proširio na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije i Venecije dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u kovnici novca od sto grama srebra kovalo pet stotina akči, sada se, usljed beskrajnih ratova sa Safavidima, počelo kovati osam stotina. Kad su janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u Zlatni rog, pliva u vodi kao bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povrće, pobuniše se i opkoliše šaraj našeg padišaha kao neprijateljsko utvrđenje. Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i otimačine proslavi se jedan vaiz po imenu Nusret koji drži propovijedi u Bajazitovoj džamiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj koji vodi porijeklo od loze proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godina zadesiše Istanbul, požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja, svaki put kada se pojavi, odnese hiljade života, uzaludan rat protiv Safavida i toliko izgubljenih života bez ikakve koristi, ustanke hrišćana na zapadu i otimanje osman-lijskih utvrda, taj vaiz kojeg su još zvali Erzurumi objašnjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem od zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću prema hrišćanima, slobodnom prodajom vina i sviranjem po tekijama. Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno pripovijedao reče da krivotvoreni novac koji je preplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa likom lava i akče sa sve manje i manje srebra, vuku ljude kao što su Čerkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz kojeg nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i spletkare do zore. Siro-masi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su, ovisnici o opijumu i ostale kojekakve propalice okupljaju se u derviškim tekijama i plešu do jutra uz muziku, misleći da su nedjela Alahov put, ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male dječake i jedni druge opoganjuju. Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili moja smušenost uspomenama i željama nije mogla da podnese zajedljivog prodavca turšije, tek primijetio sam izlaz. Pouzdano znam da ako volite neki grad i po njemu se mnogo krećete, poslije mnogo godina njegove ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i u trenucima tuge, kad snijeg tužno pro-miče, noge vas same odnesu na neko vama drago mjesto. Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s bočne strane džamije Sulejmanije počeh da posmatram kako snijeg pada na Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima kupola u koje puše sjeverac već se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra lađe koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepršanjem. Čempresi i platani, slika krovova, melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja su se igrala u dvorištu džamije pomiješali su se u mojoj glavi stavljajući mi do znanja da od sada neću moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U jednom trenutku pomislio sam da će mi se pred očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage. Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije večernjeg ezana najeo sam se džigerice u jednoj aščinici. Pažljivo sam slušao priču vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao da je nudi mački, prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo i ja sam, nadahnut njegovom pričom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih sokaka negdje iza pijace robova i pro-našao kafanu. Unutra je bilo vruće zbog velike gužve. Pripovjedač, kao oni koje sam viđao u Tabrizu i drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu perdedar, a ovdje medah, smješten na visoko mjesto okraj peći, objesio je na brzinu majstorski urađen jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući svaki čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča njegovu priču. JA, PAS Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva stanu u usta. Znam da zbog toga izgledam strašno, ali mi se baš to dopada. Za jednog psa ništa ne može biti veći užitak, nego kada ljutit i gnjevan zarije zube u meso omraženog neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se pred očima od slasti dok moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i sam od sebe počnem strašno režati. Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da li jedan pas uopšte može govoriti. A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci govore, a junaci upotrebljavaju riječi koje ne razumiju. Psi govore, ali onome koji umije da ih sluša. Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih džamija, hajde, recimo, da je to bila džamija na Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovo ime, recimo da se zvao Husret hodža, ali svakako taj čovjek bija-še tupoglavi vaiz. Koliko god da je bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik razvezao. Svakog petka na džematu bacao bi oku-pljene toliko u zanos da bi mnogima suza ponestalo, gubili bi svijest ili bi im pozlilo. Molim vas da se krivo ne shvati: on nije plakao kao drugi rječiti vaizi, već suprotno, dok bi svi plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi džemat. Vje-rovatno zato što su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge na padišahovom dvoru, halvadžije, bostandžije, silna raja, pa i mnogi vaizi poput njega su mu se pokorili. Da li je hazreti Muhamed tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom davalo četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum? Da li se u doba hazreti Muhameda Kuran Časni učio kao pjesma? Da li se iko penjao na minaret i učio ezan oholo i gordo, misleći kako mu je lijep glas, a arapski kao u Ara-pina, pjevajući koketno kao da je žena? Idu na groblja da kukaju očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju, zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li u Muhamedovo doba derviša koji su dijelili takve savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postade grešnik kada se zakleo da je faraon umro kao vjernik. Ti derviši, mevlevije, halvetije, kalenderi-je uče Kuran Časni uz pjesmu i igru s dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići, mole, svi su oni nevjernici. Tekije im treba razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati, izvađenu zemlju u more bacati da jedino tamo mogu klanjati namaz. Naš Prorok nije pio kafu jer je znao da ona umrtvljuje duh, uništava želudac, stvara kilu i neplodnost, jer je shvatio da je kafa šejtanski posao. A sada su kafane mjesta gdje meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine, zato kafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da kafeniše?! Odu u kafanu i pi-jući kafu toliko se izgube da slušaju što im govori obična džukela, misleći da je istina, a upravo pas je taj koji ruži mene i našu vjeru! Ako dozvolite, odgovorio bih na posljednje riječi efendi va-iza Husret-hodže. Vama je poznato da hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to ima veze sa pričom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku koja je na njemu zaspala, odsjekao dio svoje haljine. Samim tim što se priča odnosi na mačke, a nas nigdje nije spomenuo, i zbog našeg rata s tim stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da su nezahvalna, govori se kako je božji poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica svega toga jeste ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti, da ne pokvarimo abdest, i udaranje motkama i metlama koje već vijekovima trpimo od poslužitelja u džamijama. Podsjetiću vas na jednu od najljepših sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu. Ne zato što među nama u ovoj lijepoj kafani ima nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam osvježim pamćenje. Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je dodijao život među nevjernicima. Sklonili su se u jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio uši i uspavao ih na tačno tri stotine i devet godina. Kad su se probudili, jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo toliko godina jer je uza se imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude, utvrdio da više ne vrijedi i tu se svi silno zbuniše. Iako nije moje da govorim o osamnaestom ajetu te sure, gdje se spominje odnos čovjeka i Boga, o njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i prijatnosti dubokog sna, podsjetiću vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu gdje su bili mladići. Naravno, svako može biti ponosan na to što mu se ime spominje u Kuranu. Ja kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim sinovima opametiti, inšalah! Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zašto kažete da je pas nečist; zašto ako vam pas uđe u kuću, prema šartu, morate sve tri puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdest onaj ko nas dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam puta kao neka blesava, razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle izmisliti laž da treba baciti ili ponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo. Ili možda i mačka. Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog života i naselili se u gradove, ovčarski psi ostali su na selu i tada smo mi Psi postali nečisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je mjesec psa. A sada je pas postao vjesnik nesreće. Ne želim da do-sađujem vama, prijateljima, koji večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što efendi vaiz priča svašta protiv naših kafana. Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac tom Erzu-rumliji Husretu? A mene su stalno pitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav medah koji je objesio crtež u kafani i priča priče, a ti, kako bi ga zaštitio, olajavaš vaiz-efendiju, sikter! Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja baš volim naše kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na jeftinom papiru, niti zato što sam pas, žao mi je što ne mogu sjesti zajedno sa vama da popijem kafu ko čovjek. Svi mi umiremo za svojom kafom i svojim kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi daje da pijem kafu iz džezve. Nemojte razmišljati o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako pas halapljivo pije kafu. Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i još mi nešto pade na pamet! Mletački dužd, osim silne kineske svile i kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki našeg padišaha, poklonio je još nešto. Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefmjen da je imao i odijelce od prave crvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije mogao ni one stvari da radi bez odijela. U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata sirotim psima i šetaju ih po ulici, tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih odvuku u kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se ne smiju njuškati i pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici, žalosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje ne idemo istanbulskim ulicama pojedinačno već lutamo slobodno u čoporima, ne priznajući nikakve gospodare, kad zatreba, napadamo prolaznike na putevi-ma, uživamo šćućureni na toplim mjestima, spavamo mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga hoćemo e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog protivljenja Erzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz molitve, psima baca meso kao milostinja i da se za njih podignu vakufi. Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema psima kao prema bezbožnicima, podsjetiću vas da je neprijateljstvo prema psima zapravo bezvjerje. Kada budu po-gubljeni, naši prijatelji dželati pozvaće nas da malo jedemo, da ih raskomadamo, kao što to ponekad čine za nauk. Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo pravedan čovjek. Kad bismo noću odlazili u pljačku, podijelili bismo posao: ako ja počnem lajati, on bi odmah žrtvi prerezao grkljan pa se zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao meni da jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz Erzuruma misliti o tome, inšalah, pa neću pokvariti stomak jedući živo meso tog ništavila. NAZVAĆE ME UBICOM Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da mogu bilo koga ubiti, ne bih mu vjerovao. Zbog toga se ono što sam uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galija koja se gubi na horizontu. A ponekad osjećam kao da nikakav zločin nisam učinio. Prošlo je četiri dana otkako sam nehotično ubio sirotog Prefmjenog, koji mi je bio kao brat, pa sam se već nekako navikao na to. Silno sam želio da riješim problem koji se pojavio, a da ne ubijem čovjeka, ali sam shvatio da drugog načina nema. Završio sam stvar i preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam mogao da dozvolim da svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmišljotina jednog praznoglavca. No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me mjesto, izađem na ulicu, nemam mira ni tamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi za sebe misle da su nevini zato što još nisu dobili priliku da počine neki zločin. Teško je povjerovati da su drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre sreće i sudbine. Lica im djeluju tupa-vije jer još nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi glupači, samo izgledaju dobronamjerno. Bilo mi je dovoljno četiri dana na-kon što sam ubio onog bijednika da lutam po istanbulskim sokacima i shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam očima vidio bljesak oštroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi ljudi nevini. Recimo večeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao toplom kafom, gledao crtež psa u pozadini i opušteno sa ostalima smijao se onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećaj da je čovjek koji je sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda zbog toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih prstiju koji su držali fil-džan, ne znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od moje fele, okrenuo sam se i pogledao ga pravo u oči. Prepao se, a lice mu se izobličilo. Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne vjeruje, svako u svakom trenutku očekuje nekakvu podlost od onoga kraj sebe. Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se prilično nahvatao. U mrklom mraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju. Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, a prozori potpuno zamračeni crnim kapcima, pojavi se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja unutra još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu svjetlost, baš ništa, pa pronala-zim svoj put osluškujući udarce motki noćnih stražara po kamenju, zavijanje čopora razjarenih pasa, uzdisaje koji dopiru iz kuća. S vremena na vrijeme, oko ponoći, neka čudesna svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i zastra-šujuće ulice, i tada mi se čini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul vijekovima čine zlokobnim. A ponekad se iz kuća začuju glasovi nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u snu, ili se muževi i žene biju pred uplakanom djecom. U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li me slušanje medahove priče oraspoložilo i vratilo u onaj sretan život prije nego što sam postao ubica. Većina mojih prijatelja iluminatora s kojima sam proveo cijeli vijek svake večeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojom sam od djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih vidim. U životima moje braće koji, kada se sa-stanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogo toga što me tjera na stid. Da ne pomisle da sam uobražen, i ja sam uradio nekoliko crteža za medaha, ali sumnjam da će to obuzdati njihovu zavist. Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja, povlačenju ivica, uređivanju stranica, izboru tema, crtanju lica, razmještanju ljudskih figura u scenama lova i bitaka, crtanju životinja, vladara, brodova, konja, ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa čak i u pozlaćivanju, ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego da biste me razumjeli. Ljubomora u životu majstora iluminacije vremenom postaje neizostavna poput boje. U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se nađem oči u oči sa nekim prečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i iznenada mi se pojavi čudna misao: ako sada pomislim na to da sam ubica, ovaj preda mnom će to odmah pročitati na mom licu. Zato se odmah natjeram da mislim na nešto drugo kao što sam u mladosti, stideći se, prisiljavao sebe da ne mislim na žene dok klanjam namaz. Ali, za razliku od tih mladalačkih kriza, kada nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada uspijevam da zaboravim zločin koji sam počinio. Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa mojom trenutnom situacijom. Ako nešto i pomislim u vezi sa njom, shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, koji luta poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan, uhvaćeni zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da nešto sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih riječi i boja pokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator ima svoj lični stil, svoju boju, glas? Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca iluminacije. To čudesno djelo koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo, odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajno listajući stranice jedne savršene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i Širin, nastale u Heratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj borbi za prijestolje. Znate kraj pripovijesti o njima; neću prepričati Firdusijevu, nego Nizamije-vu verziju. Nakon mnogih pustolovina i nevolja vjenčalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg ima s prethodnom ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ je bacio oko na očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. Jedne noći ušao je u sobu u kojoj su spavali njegov otac i Širin, pipajući u mraku, pronašao ih je i zabio jatagan u očeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored lijepe Širin, koja je spokojno spavala. Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je istinski strah koji je u meni već godinama: užasan osjećaj kada se čovjek probudi usred noći i shvati da u sobi u kojoj se ne vidi prst pred okom ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci drži bodež, a drugom vas hvata za vrat! Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima, uvijene i okrugle šare na ći-limu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg stisnutog grla, fino izvezeni žuti i plavičasti cvjetovi na predivnom jorganu koji gazi nemilosrdna noga vašeg ubice u trenutku kad vas ubija, svaki detalj služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike koju po-smatrate, a s druge strane podsjeća vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj napuštate svijet. Pravi smisao koji se razotkriva po-smatranjem slike jeste u tome da su ljepota slike i svijeta potpuno ravnodušne prema vašoj smrti i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću svijeće pored nas, nego zadivljenošću. Prema mišljenju starog majstora, u Behzadovom stavu osjećao se stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost i vještina jeste u tome da se naslika nedostižno čudo, a da se u tom čudu ne ostavi nikakav trag koji će otkriti umjetnikov identitet. Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub način, jedino kako sam mogao obuzet smrtnim strahom i očajem. I kad god bih se noću vraćao na to mjesto, da provjerim da li je ostao nekakav trag mog zločina koji bi me odao, sve više me je mučilo pitanje stila. Ono što podrazumijevaju pod stilom u stvari je greška koja nam omogućava da ostavimo sopstveni trag. Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to mjesto je zgarište gdje sam ubio čovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet godina. Padajući, snijeg je sakrio sve tragove koji bi mogli djelovati kao moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja i Behzad. Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo četiri noći prije, ukrašavajući onu knjigu, nehotice učinili neoprostiv grijeh, kao što je ona budala tvrdila. Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg još nije padao. Kao jeka, izdaleka se čulo zavijanje pasa. Gorićete na dnu džehenema. Vašim patnjama neće biti kraja. I mene ste uvalili u to! Zato što su te riječi imale takvu snagu i privlačnost da čovjek, ne želeći, postaje zainteresovan i vjeruje da će na sunce izaći istina i o drugim nikogovićima. Ionako je kružilo mnogo priča o efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je davao velik novac. Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog svega toga. Čak sam pomišljao da je moj brat u pozlaćivanju iskoristio te kle-vete i dodavao ih svojoj priči. Koliko je bio iskren? Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas posvađale. Kao da me nagovara da prikrijemo neku grešku da bismo se zaštitili od batina majstora Osmana, što smo radili u doba šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost bila uvjerljivija. Širio bi oči, ali one se tada još nisu smanjile od izrađivanja pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost prema njemu jer je bio spreman da sve izbrblja drugima. I to već godinama. To nam je posao. Ljudi naručuju slike, traže da u okvir nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz priče, pa da bude ova-ko i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta efendi Tetak je tražio da nacrtam konja kako ja želim. Za tri dana nacrtao sam stotine konja poput starih, velikih majstora kako bih shvatio kakva je slika za moju dušu. Zainteresovano je približio papir očima i na blijedoj mjesečini posmatrao konje naslikane crnim tušem. Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili su. Jer u tih pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik će oslijepiti, a njegova ruka će po sjećanju nacrtati konja. Nepravedno je ako nas kasnije smatraju odgovornim za ono što su sami naručili. Ja se ne bojim nikoga do Alaha. On nam je dao razum da razlikujemo dobro i zlo. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka? Zar ne vjeruješ da iza ovog posla stoji želja našeg padišaha? Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je trabunjao jer se istinski bojao Alaha. Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi ga je žao. Ali, nisam imao kud. Po-molio sam se Alahu da mi da još jedan dokaz da čovjek pored mene nije samo glupa kukavica nego i bestidnik. Šta bismo drugo mogli? Ako se iz Nusret-hodžina džemata pročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo ostati živi, a ni od radionice neće biti ništa. Znaš li nekoga od njih? Uzmi ovaj novac da budemo sigurni da nas nećeš odati njima. Tolika glupost bila je uvjerljiva. Još jednom sam se uvjerio da je Alah na mojoj strani - moj prijatelj iz doba šegrtovanja iz godine u godinu postajao je sve pohlepniji i sada oduševljeno poče da broji korake u pravcu u kojem sam mu pokazao. Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog blaga! Ako mu ne platim, uništiće nas, podla budala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim i poljubim kao nekad u doba šegrtovanja, ali vremenom smo se toliko udaljili... Mislio sam i kako će kopati. Sve te moje misli trajale su kao treptaj. U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao pored jame. Stigoh ga na sedmom, osmom koraku i iz sve snage udarih ga u Potiljak. Kamen ga je tako brzo i žestoko udario u glavu da sam se trgnuo kao da je u pitanju moja - osjetio sam bol. Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio, želio sam samo da što prije završim započeti posao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da se čovjek, htio ne htio, uspaniči. Tek mnogo kasnije, kada sam ga gurnuo u jamu, pomislio sam da u svemu tome što sam učinio ima nešto grubo što nikako ne pristaje prefmjenosti jednog iluminatora. JA SAM VAŠ TETAK Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je njegova majka tražila da me on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on, počeli da koriste to ime. Crni je počeo posjećivati našu kuću prije trideset godina kada smo preselili u onaj mračan i vlažan sokak u sjenci kestenovih i lipovih stabala, iza Aksa-raja. To je bila naša kuća prije ove. Kada bih s Mahmut-pašom odlazio u vojne pohode, s jeseni, po povratku u Istanbul, zatekao bih često Crnog i njegovu majku koji su kod nas pronalazili utočište. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne žene. Ponekad bih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima, zatekao njih dvije kako se zagrljene i uplakane jadaju jedna drugoj. Njegov otac, učitelj, koji je služio po malim, zabačenim medresama, bio je prijek i mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni, koji je u to vrijeme imao šest godina, plakao je kad mu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok je mene gledao sa strahom. Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kao odlučnog, zrelog i prijatnog nećaka. Poštovanje koje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je ljubio ruku, način na koji mi je poklonio mongolsku mastionicu, rekavši da je to samo za crvenu boju, kako je sjedio ispred mene brižljivo skupljenih koljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjeka kakav je želio da bude, ali i da sam ja starac kakav sam želio biti. Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput: visok, vitak, pomalo nervoznih pokreta ruku i prstiju, ali mu to lijepo pristaje. Sada u ovim godinama znam da istinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malih pravila i pokornosti. Zbližila nas je njegova ljubav prema knjigama, još onih godina kada ga je njegova majka često pod raznim izgovorima dovodila u kuću, jer je u njoj vidjela budućnost za svoga sina, pa je, kako su to ukućani nazivali, šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stil iluminatora u Širazu koji su iscrtavali liniju obzora pri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki majstor Behzad nije prikazivao Medžnuna, ludog od ljubavi za Lejlom, samog u pustinji skrhanog od bola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom žena koje se trude da razgore vatru duvajući u nju, ali time je uspio istaknuti njegovu usamljenost. Kazivao sam mu kako većina iluminatora koji su oslikali trenutak kada je Husrev posma-trao Širin koja se u ponoć kupa u jezeru kao od majke rođena nisu pročitali Nizamijev ep, pa su konje i odjeću bojili kako im je padalo na pamet, i učio ga da, ako je neki iluminator nezaintere-sovan za tekst do te mjere da ga i ne pročita pažljivo, onda je novac jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke. Sada sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio još nešto: ako ne želiš da se razočaraš u iluminaciju i umjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojom profesijom. Koliko god sposobnosti i dara imao, novac i moć potraži drugdje da se, kada ne dobiješ odgo-varajuću nadoknadu, ne bi razočarao u umjetnost. Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz Tabriza, koje je poznavao, jer je za paše i bogataše iz Istanbula naručivao izradu knjiga, žive u siromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u Tabrizu, ali i u Mašadu i Alepu, ostavili su ukrašavanje knjiga zbog besparice i nezainteresovanosti i počeli da izrađuju neobične crteže čak i besramne scene na samo jednom listu kojima su razo-nodili franačke putnike. Čuo je da je knjiga koju je šah Abas poklonio našem padišahu povodom sklapanja mira uveliko raspadnuta i da su njene stranice počeli koristiti za neku drugu knjigu. Dok mi sve to kazuje, simpatično ubaci i neke druge priče: na primjer, smiješnu priču o jednom lažnom mehdiju, ili priču o panici koja je zavladala među Uzbecima kada su im Safavidi, radi mira, dali svog glupog princa za taoca koji je za tri dana umro u groznici. Međutim, po sjeni u njegovim očima znam da je i dalje otvoren problem kojeg se obojica bojimo i o kojem je teško progovoriti. Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu jedinicu Šeku-ru, kao i svi mladi muškarci koji su nas posjećivali, slušali ono što se o nama govorilo ili znali da ona postoji. Tada mi to nije ličilo na opasnost, problem kojim bi se valjalo pozabaviti, možda zbog toga što su u to vrijeme svi bili zaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnogi nisu nikada vidjeli. Ipak, njegova ljubav bila je zanos mladića koji je redovno dolazio u našu kuću, dobijao ljubav i poštovanje i u tome nalazio priliku da vidi Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav, kao što sam se nadao, i napravio je grešku otkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi u kojoj je izgarao. Nakon toga morao je prestati da dolazi. Mislim da je i Crni znao da se moja kći u najboljim godinama, tri godine nakon što je on napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je, pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i nikada se nije vratio, iako je prošlo već četiri godine kako nema nika-kvog glasa o njemu. Osjećam da je sve saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo šire Istanbulom, već dok me je gledao u oči u trenucima kada je među nama vladala tišina. Shvatam da i sada, bacajući pogled na otvorenu Knjigu duše na stalku, osluškuje glasove djece koja trčkaraju po kući jer zna da je prošlo već dvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratila u moj dom. U početku uopšte nismo razgovarali o novoj kući koju sam napravio dok je bio odsutan. Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebi odredio da stekne bogatstvo i čast, smatrao da je veoma nepristojno razgovarati o tome. Ipak, rekao sam mu, čim je ušao u kuću, još na stepeništu, kako drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija mojoj kostobolji. Osjećao sam čudan stid dok sam pričao o drugom spratu, ali želio bih da znate i ovo: uskoro će i oni koji imaju manje bogatstvo od mene, čak i obič-ne spahije koje imaju mali timar, imati velike dvospratne kuće. Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao radionicu. Slutio sam da osjeća Šekurino prisustvo u drugoj sobi. Odmah sam prešao na glavnu temu pisma kojim sam ga pozvao da dođe u Istanbul. Pošto je knjiga tajna, padišah je od glavnog rizničara krišom tražio novac. Detaljno sam se o svemu dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice našeg vladara. Jednome sam davao da nacrta psa, drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na marginama i oblake na horizontu, a drugi konje. Želio sam da sve što sam im davao da nacrtaju, kao i na slikama mletačkih majstora, predstavlja čitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo je da predstavlja slike duhovnog bogatstva, radosti i strahova svijeta našeg padišaha, a ne materijalnog bogatstva kao kod Mlečana. Ako sam zadavao da nacrtaju novac, to je značilo da želim da ga omalovažim, a šejta-na i smrt zato što ih se bojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam da besmrtnost drveća, umor konja i razjarenost pasa predstave svijet našeg padišaha. Tražio sam od mojih iluminatora s nadimcima Roda, Maslina, Prefinjeni i Leptir da sami odaberu temu koju žele. Čak i kada su zimske noći bile najhladnije i naj-zloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih da pokaže šta je nacrtao za knjigu. Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bile ilustracije i zašto baš takve. Ne zato što nešto krijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni sam ne znam šta one tačno znače. Ali, znam kakve bi trebalo da budu. Znao sam da moja priča sluti nevolju i sreću koja će nas povezati. Oči umorne od čitanja odmaraju se na crtežima. Ako nešto u priči sputava našu maštu, crtež priskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanje priče. Niko ne može zamisliti sliku koja nema svoju priču. Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišaha ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao sam portrete koje su izradili venecijanski majstori. Nisam znao iz ko-je priče potiče prizor, ali trudio sam se da shvatim priču svake slike. Kada sam jednog dana ugledao sliku na zidu neke palate, zapanjio sam se. Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno nekog nevjernika, nije bio naš. Što sam ga duže gledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali on mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne ko-ščato, gotovo bez jagodične kosti, i bez moje jake vilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što sam ga duže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je to moja slika. Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič kroz mletačku palatu saznao sam da je to slika njegovog prijatelja, nekog plemića kao što je i on. Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo važno u životu: imanje koje se pružalo kroz otvoren prozor iza njega, selo i šuma koji su u prelijevanju boja izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige, vrijeme, zlo, život, mapa, busola, kutije sa zlatnicima i druge stvari, drangulije, sitnice, i još nešto što nisam prepoznao, što se samo naslućuje kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha, šejtana, i kći koja stoji kraj oca, lijepa kao san. Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika? Gledajući je, shvatio sam da je ta slika priča sama za sebe. Ona nije bila dodatak neke priče, već nešto što postoji odvojeno. Slika pred kojom sam bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz glave. Izašao sam iz palate, vratio se u kuću u kojoj sam boravio i cijelu noć mislio na nju. Želio bih da i ja budem tako naslikan. Ne, nisam tome dorastao. Padišaha bi trebalo tako na-slikati sa svime što posjeduje, sa svim onim što čini njegov svijet, pomislio sam da bi se s tom idejom mogla oslikati jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog venecijanskog plemića tako da odmah možeš shvatiti da je to slika tog gospodina. Ako ga nikada nisi vidio i ako ti kažu da ga pronađeš u gomili, zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati među hiljadama ljudi. Italijanski majstori smislili su slikarske tehnike i vještine kojima svakoga mogu naslikati tako da se razlikuje od drugih, ne po odjeći i ordenima, već po crtama lica. Oni to zovu portret. Ako ti jednom tako naslikaju lice, nećeš pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da si tu, kraj njega i kada si veoma daleko. Čak i oni koji te nikada nisu živog vidjeli, dugo nakon tvoje smrti mogu te gledati oči u oči, kao da si pred njima. Kroz gornji prozor koji sam nedavno prekrio tkaninom umočenom u pčelinji vosak, čije donje kapke nismo otvarali, probijala se svjetlost boje hladnoće. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendi Prefinjeni izašao je jedne noći odavde, ali, kažu, nije stigao kući. Plašim se da su ubili mog majstora pozlate... Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. »Šta ti radiš ovdje? Nije imala nikakav miris. Drugi stariji, Ševket, ima sedam. Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i smole. I kafa je mirisala. A radio je po-zlatu na stari način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je. Pod nadzorom glavnog iluminatora, majstora Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našeg padišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je u radionici. Želim da prvo odeš tamo i vidiš sve. Pla-šim se da su se međusobno posvađali i poubijali majstori kojima je Osman dao nadimke: Leptir, Maslina, Roda... Otići ćeš da ih posjetiš u njihovim kućama... Iz sobe sa ugrađenim ormarom, gdje je spavala Hajrija, čulo se neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra nije bila Hajrija, nego moja majka. Posramila se kada me je vidjela. Stajala je skoro napola u ormaru. Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna rupa kroz leoju se mogla vidjeti djedova radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod uslo-vom da su i njena vrata otvorena. Djed je pričao, a onaj drugi je slusao. Sjela je i počela da piše na malom komadu papira na tabli za pisanje koju je stavila u krilo. Hajrija je ispred njega stavila bakrenu zdjelicu sa pilavom napravljenim za gosta. Sam sam morao završiti uvijanje stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili. Kazniću te zato što si ljenču-ga i izdajica. Uhvatio me je za ruku i počeo da je uvrće. Odvukao me je do sinije i srušio na koljena. Bio je jači od mene i mogao je jednom rukom jesti pilav, a drugom još jače uvrtati moju ruku. Zabrađena, izlazila je na ulicu. I dalje je držao moju ruku. Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem, udario sam ga i zgrabio svijećnjak za dršku, ali on se bacio na mene i oborio me. Udario je svijećnjak i sinija se prevrnula. Nije vikala da ne čuje gost. Kako je prošla kroz predsoblje i sišla niz stepenice, a da je Crni nije vidio? Nije zaplakao jer ga je blago udarila. Odjednom, razljutivši se, zgrabila ga je za ruku i odmah povukla do mračnog ugla popločanog dvorišta. Pošao sam za njima. Majka je zatvorila vrata za nama. Unutra nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo je kroz drvene kapke okrenute ka stablu nara, ali ipak me je bio strah. Ćulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio. To nije bio djedov konj, već od Crnog. Obradovali smo se kao da sviće bajramsko jutro ili počinje vašar. Majka se nasmiješila kao da je htjela da se i mi osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata štale prema ovoj strani dvorišta. Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu miševa koja je zaudarala na loj. Nemojte se svađati kako ne bi neko pomislio da ste razmažena derišta. Ubili su djedovog jadnog pozlatara. ZOVEM SE CRNI Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina, shvatio sam da mi je sjećanje već godinama pogrešno. Njeno lice bilo je prefinje-no kao i Orhanovo, a vilica izduženija nego što sam pamtio. Zbog toga su usta moje ljubljene, o kojima sam godinama razmišljao, morala biti manja i uža. Tumarajući dvanaest godina od grada do grada, zamišljao sam da su joj usta šira, usne pravilne ali punije i neodoljive poput krupne, sjajne višnje. Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stilu italijanskih majstora, ne bih se osjećao kao budala koja, tokom dvanaestogodišnjeg odsustvovanja, ne može da se sjeti lica voljene koju je za sobom ostavio. Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene, vaš dom je cijeli svijet. Kada sam ugledao Šekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio njegovo lice i poljubio ga, pojavio se u meni nemir ne-sretnika, ubice i grešnika. Neki unutrašnji glas govorio mi je: »Hajde, idi, vidi Šekuru. Ali, dvanaest godina bio sam daleko od svoje ljubljene i to samo zbog toga što sam u krivo vrijeme nesmotreno i nepromišljeno otkrio šta mi leži na srcu. Čekao sam bez riječi, pritajeno, posmatrajući mindere na kojima je Šekura ko zna koliko puta sjedila, stvari, koje je ko zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka. Ispričao mi je da sultan želi da knjiga bude završena za hilja-dugodišnjicu hidžre. Naš padišah, uzdanica svijeta, želio je povo-dom hiljadite godišnjice muslimanskog kalendara pokazati da on i njegova država mogu primjenjivati evropejske postupke kao i sami Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji su bili veoma zauzeti jer je naručio i izradu jedne sumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i da ne rade u radionicama, u gužvi, nego kod kuće. Naravno, znao je da oni tajno dolaze kod mog tetka. Ja mislim da je i slijep i senilan. Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari u kući. Sjećao sam se, još uvijek i nakon dvanaest godina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji je ležao na podu, bakrenog vrča, poslužavnika za kafu, bakrača i fildžana koji su preko Portugalije, stigli čak iz Kine na šta je moja pokojna tetka bila veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa rubovima ukrašenim sedefom, polica za turbane na zidu i jastuk od crvene kadife, čije mekoće sam se sjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće na Aksaraju, gdje smo Šekura i ja proveli svoje djetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od sjaja mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući. Želio bih da dragi čitaoci koji poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj muci, upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta. Ovdje sam nekad bio veoma sretan, među knjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bio prognan iz ovog raja. Tokom godina provedenih u ljubavnom izgnanstvu, mnogo sam razmišljao o tome koliko sam dužan Šekuri i mojoj 1 'ubavi prema njoj, jer me je još u mladosti naučila da optimistički gledam na život i svijet. Bio sam naivan, dijete, i nisam sum-;a0 da će mi ljubav biti uzvraćena, pa sam radosno prihvatao svijet, doživljavajući ga kao dobro mjesto. Sa takvim stavom, eto, prihvatio sam i zavolio knjige koje mi je tetak tada davao da čitam, podučavanja u medresi, iluminacije i slikanje. Ipak, koliko taj dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem ljubavi prema Šekuri, toliko odbacivanju moje ljubavi dugujem svoje mračne spoznaje koje su to razdoblje zasjenile: želja da nestanem s plamenom koji gori na ognjištu u ledenim noćima po sobama hanova, snoviđenje kako sa ženom koja leži pored mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne vrijedim ni pet para, da sam niko i ništa - sve to mi je Šekura ostavila u amanet. Plašim se jedino da umrem prije nego što završim knjigu za sultana. Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam od iluminatora. Poljubio sam ga u ruku, sišao niz stepenice i izašao. Osjećajući hladnoću snijega na sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni starac: radosno sam osjećao svijet na svojoj koži. Dok sam zatvarao vrata štale, dunuo je vjetar. Dok sam kamenom popločanom stazom vodio konja u avliju, i konj i ja smo zadrhtali. Njegove sna-žne noge prošarane žilama, njegov nemir, neobuzdanost osjećao sam kao i svoje. Izašli smo na ulicu i, kad sam se spremao da skočim, zajašem konja i nestanem u uskim sokacima kao junak iz Priče, preda mnom se pojavi jedna krupna žena noseći zavežljaj u rukama. Ne znam odakle se pojavila ta Jevrejka u ružičastoj odjeći, velika i široka kao ormar, ali pokretna i živahna, čak i ko-ketna. Ili si još uvijek momak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupiti svilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulske ulične prodavačice? Zar takav junak kao ti nema vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna koliko uplakanih djevojaka sanja o tebi? Istog trenutka, kao ma-đioničar, stvori u rukama neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da sam godinama vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas. Bilo je to veliko pismo, ispod pojasa na svojoj ledenoj koži u predjelu između struka i pupka osjećao sam ga kao žeravicu. Uzjahao sam konja nespretno, kao početnik. Srce je udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu znale kako da drže uzde, ali kada su noge čvrsto obuhvatile konja, zavladaše zdrav razum i vještina, i nas dvojica, za-jedničkim snagama krenusmo lagano kao što je rekla Ester i od-jahasmo u uski sokak s desne strane! Pomislio sam da možda i jesam privlačan, da me iza svakog prozorskog kapka i rešetke tajno posmatra neka žena iz mahale. Osjećao sam kao da će me opet obuzeti onaj isti plamen. Da li to želim? Da li me hvata ista ona bolest od koje sam tolike godine bolovao? Odjednom, proviri sunce i na trenutak me zbuni. Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo, otužno drvo? Lagano sam se okrenuo u stranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, ali tamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me je! Dok sam razmišljao, odjednom se otvoriše prozorski kapci okovani ledom i u tom okviru prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu, njeno lijepo lice među granama posutim snijegom. Da li je moja crno-oka ljubav gledala mene ili neki drugi život negdje iza mene? Nisam dobro vidio da li je bila tužna ili nasmijana, ili se možda tužno osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam mog srca, uspori! Ipak, odlučno sam se okrenuo u sedlu i čežnjivo gledao u nju sve dok njeno tajanstveno, prefmjeno i nježno lice nije iščezlo iza bijelih grana. Kada sam pročitao pismo, u kojem sam pronašao crtež, shvatio sam koliko smo ona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanu priču. Naš susret ličio je na Husrevov dolazak pod prozor voljene Širin, samo je između nas stajalo tužno drvo nara. Osjetio sam ponovo plamen ljubavi i to onakav kakav je prikazan u knjigama koje volimo i kojima se divimo. ZOVEM SE ESTER Znam, zanima vas šta piše u pismu koje sam dala Crnom. I mene je zanimalo i saznala sam. Ako želite, vratite se na početak priče kao da unazad listate stranice, poslušajte priču o onome što se dogodilo prije nego što sam mu dala pismo. Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca, sjedimo kraj peći u našoj kući u jevrejskoj mahali na ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući, pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva na vatru. Ne obraćajte vi pažnju na to što ja sebe nazivam starom. Kada svilene marame, rukavice, čaršave, šarene košulje s portugalskih lađa, pa još među njima i skupe i jeftine đinđuve, skrivene đerdane, prstenje i narukvice, kojima se žene obraduju, strpam u zavežljaj i prebacim preko ruku, obiđem Istanbul uzduž i popri-jeko, zavirim u svaki sokak. Nema pisma, ni priče koju nisam prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih djevojaka ja sam udala, ali ne pričam vam to hvale radi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče, kad začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja odem, otvorim, kad ono, blentava sluškinja Hajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili od uzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to traži moja Šekura. Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa sam se začudila. Lijepa Šekura, znate, ima muža koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene pitate nesretnik je davno negdje završio. Taj ratnik koji se nikad neće vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja da Šekurino pismo nije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom. Poludjela je Ester od radoznalosti šta piše u pismu. Na kraju sam saznala. Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno, odjednom sam osjetila neki stid. Neću reći kako sam pročitala pismo. Možda prezirete moju znatiželju, ali vi kao niste radoznali poput berberina iz brijačnice. Hajde da vam časkom ispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo. Ali, nemoj misliti da ćeš od mene dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga desilo otkako si otišao. Udala sam se i imam dva sina. Jedan je Orhan, kojega si vidio kada je maloprije bio kod vas. Četiri godine čekam muža i ni o čemu drugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starim ocem, možda sam pomalo usamljena, bespomoćna i nejaka, možda ponekad osjećam da mi treba snaga i zaštita muškarca, ali neka nikome ne padne na pamet da bi se mogao okoristiti mojom situacijom. Zbog toga te molim da više ne dolaziš. Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam se namučila da bih se opravdala pred ocem. U ovom pismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i poslao dok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažne nade i da pogrešno protumačiš bilo šta. Pogrešno je vjerovati da se čovjek može zaljubiti gledajući sliku. Najbolje bi bilo da tvoja noga nikada ne kroči preko našeg praga. Na dnu lista stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao neka plašljiva ptičica. Vjerovatno se pitate kako otvaram i zatvaram zapečaćena pisma. Ona zapravo nisu zapečaćena. Moja draga Šekura sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka pa neće moći da ga pročita. Ja sama ne umijem pročitati vaša arapska slova, pa nađem nekoga ko umije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogu shvatiti. Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se čita kao i knjiga, miriše se, dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu - čitaj da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše u pismu! Vještina nije samo u tome da se pročitaju slova, već cijelo pismo. Hajde, slušajte šta je Šekura rekla. Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njen posao i navika, što znači da mi nije stalo da bude previše tajno. Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističe tajnu koju nosi. A pored njega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da se zajednička tajna krije. Tako izgledaju pisma u kojima se poziva na ljubav, a ne odbija. To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onaj koji bude držao pismo u ruci neće znati je li ga namjerno ili slučajno namirisala da li je to miris parfema ili njene ruke? Mislim da će isto djelovati i na Crnog. Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin, dok gleda sliku zgodnog Husreva, zaljubljuje, kao što govori priča koju znam čak i ja, Jevrejka Ester. Sve istanbulske djevojke i žene maštaju o velikoj ljubavi i obožavaju ovu priču, ali prvi put sam vidjela da neko šalje taj crtež u pismu. Cesto se dogodi vama koji umijete čitati i pisati da vas neko nepismen moli da mu pročitate pismo koje je dobio. Pismo je toliko potresno, uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica pisma, iako je obuzeta sramom što ste dio njene intime, sramežljivo moli da joj ga još jednom pročitate. Na kraju je toliko puta pročitano da ga znate napamet. Dok očiju punih suza gledaju šare slova koje prave riječi, ne umiju ih pročitati, a napamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim i dođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da čitam i pišem. Eto, tako sam dobra ja, Ester i ako vas volim, pomoći ću vam. JA, ŠEKURA Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je Crni projahao na svom konju? Zašto sam u tom trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga posmatrala kroz snijegom prekrivene grane nara? Ja sam poslala Hajriju da pronađe Ester i znala sam, svakako, da će Crni proći ovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu koja je okrenuta prema stablu nara, sobu sa zidnim ormarom, da pogledam čaršave u sanducima. Kada sam svom snagom gurnula kapke, jer sam poželjela da otvorim prozor, sobu je obasjalo sunce. Zastavši, zaslijepljena suncem srela sam se oči u oči s Crnim. Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačku nespretnost i bio je lijep. Udaj se za njega. Još kao dvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelija od njega iako je bio stariji od mene dvanaest godina. Umjesto da tada stane ispred mene uspravan kao pravi muškarac i kaže da će uraditi ovo ili ono, da će skočiti odande, popeti se onamo, on se skrivao iza knjiga i crteža kao da se srami. Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crtež i tako otkrio svoju ljubav. Oboje smo bili već odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, osjećala sam kako me Crni više ne može pogledati, kao da se plašio da ću u njegovim očima vidjeti ljubav. Na primjer, rekao bi: Hoćeš li mi dodati nož sa drškom od slonovače? Jer, od straha nije smio da pogleda moje lice. Tada sam bila veoma lijepa. Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pa makar i izdaleka ili kroz zavjese, iza odškrinutih vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene. Ovo vam govorim, ne da bih se hvalila, nego da biste razumjeli moju priču i podijelili moju tugu. U poznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postoji trenutak koji je često bio predmet naših razgovora. Šapur, Husrevov prijatelj, želio je da se Husrev i Širin zavole. Jednoga dana kada je Širin sa svojim dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postavi Husrevovu sliku na granu drveta pod kojim su sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku lijepog Husreva na drvetu u tom pre-lijepom vrtu, Širin se zaljubila. Bilo je mnogo pokušaja da se nacrta taj trenutak, ili, kako to iluminatori zovu, scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gleda Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo puta vidio taj crtež dok je radio s mojim ocem, a nekoliko puta ga je i sam nacrtao, gledajući pažljivo original i izrađujući vjernu kopiju. Kasnije, kada se zaljubio u mene, izradio je još jedan. No, umjesto Husreva i Širin nacrtao je sebe i mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilo napisano da smo to on i ja, samo ja bih znala da smo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali nacrta sebe i mene: ja u plavom, a on u crvenom. Ovog puta, kao da to nije dovoljno, ispod crteža Husreva i Širin napisao je naša imena. Kao neki prijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ću moći da ga pronađem i pobjegao. Sjećam se daje posma-trao kako ga gledam i pratio kako ću reagovati. Jako dobro sam znala da se ne bih mogla zaljubiti u njega kao Širin, pa sam se pravila da ne shvatam. Te Ijetnje večeri, kada se Crni vratio kući, pokušavali smo da se osvježimo sirupom od višanja rashlađenim ledom koji je stigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da mi je Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završio medresu. Učiteljevao je po sirotinjskim mahalama i poku šavao da se približi veoma moćnom i uglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Moj otac mislio je da Crni mašta, lebdi. On se namučio da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da se zaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudi mnogo i da se ponaša nezrelo. Vjerujte, drugog izlaza nije bilo. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim djelom i mo-guće je da je namjerno prečuo majčinu molbu. Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročulo da je otišao iz Istanbula, više ga nije bilo u našim srcima. Pošto godinama nije bilo glasa o njemu, smatrala sam da njegov crtež, nacrtan u tajnosti, mogu zadržati i sačuvati kao uspomenu na djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da ga moj otac, a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali se zbog ljubomore, naša imena, Crni i Šekura, napisana u dnu crteža prekrila sam tako da izgleda kao da je slučajno kanulo očevo hasanpaša mastilo te su od kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi da prigovori zato što sam mu se ukazala na prozoru, budući da sam mu danas vratila crtež, možda će se malo posramiti, ili bar malo zamisliti. Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim. Neko vrijeme poslije toga ostala sam na prozoru obasjanom crvenilom večernjeg sunca i, dok mi nije bilo već prilično hladno, zadivljeno sam posmatrala kako je pod tom svjetlošću vrt bio obavijen biagocrvenkastom i narandžastom bojom. Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome da li će me pokraj otvorenog prozora vidjeti neki prolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na konju i proći ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih kćeri, s kojima jed-nom nedjeljno, smijući se i šaleći, odlazim u hamam, ona koja se neprestano smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto najnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam čovjek nikada ne zna šta zapravo misli. Ja razmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok to izgovaram, shvatam da sam tako i mislila, ali čim to shvatim, već mislim suprotno. Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž, nestao bez traga i siroti efendi Prefmjeni. On je bio jedan od iluminatora koje je otac pozivao u kuću, a koje sam ja, otkriću tajnu, kradom posmatrala. Bio je najružniji i najsiromašniji duhom. Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz sobe i sišla u kuhinju. Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom! Moj otac se zadubio u tišinu knjige. Pun je poštovanja Prema svom tetku, kao nekad. U neko drugo vrijeme već bih mu oštro uzvratila. Ipak, ovog puta pomislila sam na tog čovjeka i vidjela ga kako još uvijek jaše na bijelom konju. Kasnije, ne znam kako, nađoh se u sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševket nam je prišao. Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su započeli svađu, padosmo sve troje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubila potiljak i kosu, grlila ih osjećajući njihovu težinu na svojim grudima. Sutra idete s Hajrijom u hamam. Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastu košulju. Obukla sam blijedozelenu koju stalno nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se presvlačila, naježila sam se, ali sam osjetila kako mi koža gori, a tijelo buja od života. Rumenilo na mojim obrazima sasvim se razmazalo dok sam se mazila s djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u dlanove. Znate li da mi svi, moja bliža i dalja rodbina, žene iz hamama i svako ko me vidi kaže da izgledam kao šesnaestogodišnjakinja, a ne kao starija dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvoje dece? Želim da im vjerujete, da im i vi povjerujete, je li vam jasno, inače vam neću više pričati. Nemojte da vam bude čudno što razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala slike u očevim knjigama tragajući za ženama, ljepoticama. Ima ih prilično rijetko i uvijek stidljivo i smjerno gledaju preda se ili, u najboljem slučaju, gledaju se međusobno, kao da traže oprost. Nikada ne gledaju na svijet kao muškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela. Ali, u jeftinim, na brzinu oslikanim knjigama, događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene ne gledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, na primjer pehar ili ljubljenog, već pravo čitaoca u oči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u kojeg gledaju. Naježim se kad pomislim na knjige stare dva vijeka, čak iz famerlanovog doba, i tomova koje radoznali kauri plaćaju zlatom i odnose u svoje zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajete zemlje slušati i ovu moju pripovijest. Zar to nije želja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani i veziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige o njima ili posvećene njima? Kada osjetim tu želju u sebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje jednim okom posma-traju život u knjizi a drugim svijet izvan nje, želim da razgovaram s vama koji me posmatrate iz nepoznatog mjesta u nepoznato vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se što me posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim to zato da ne steknete pogrešno mišljenje o meni. Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene imao je trojicu sinova, ali ih je Alah, jednog po jednog, pozvao sebi, a mene je poštedio. Moj otac me je uvijek čuvao i nisam se udala za čovjeka po njegovom izboru; pošla sam za jednog spahiju u kojeg sam se zagledala. Da se pitalo mog oca, čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najveći naučnik, znati umjetnost i ilu-minaciju, biti moćan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a pošto takvog nema, trebalo je da sjedim u kući i čekam. O ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sam mu glas preko provodadžija i on me je presreo jednom prilikom na povratku iz hamama. Oči su mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u njega. Bio je ljepotan, tamne kose, bijelog lica i zelenih očiju, imao je snažne ru-ke, ali je djelovao nevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi se da pomalo miriše na krv, vjerovatno zato što je svoju snagu trošio ubijajući ljude u ratovima i skupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan i blag poput žene. Moj otac ga nije želio prihvatiti jer ga je smatrao siromašnim ratnikom i pristao je na moju udaju tek kada sam mu zaprijetila samoubistvom, a on je jurio iz bitke u bitku dokazujući svoje junaštvo i tako stekao timar od deset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli. Nisam se brinula kada prije četiri godine nije došao kući iz Safavida sa svojom vojskom. S godinama postajao je sve vještiji, sam poduzimao podvige, donosio sve veći plijen, dobijao veći timar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedoka koji su pričali kako se odvojio od pješačke vojske i krenuo u planine. U početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godine postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevši da je Istanbul pun žena čiji su muževi ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem. Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. I lagala sam im da ne bi plakali kako je taj i taj rekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prije proljeća, da bi kasnije te laži oni prenosili drugima, one bi išle od usta do usta i vratile se meni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih. Živjeli smo na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući s ocem mog muža, koji je bio porijeklom Abhaz, siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođe imao zelene oči. Nakon što mi je muž nestao, nastale su nevolje. Svekar, koji je napustio svoj posao - proizvodnju ogledala kada mu se stariji sin obogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je više zarađivao na carinarnici, tako je Hasan, neoženjeni brat moga muža, počeo izigravati glavu kuće. Jedne zime, strahujući da neće skupiti novac za kiriju, brzo su robinju koja je obavljala kućne poslove odveli na sajam i prodali, a od mene su tražili da obavljam njene poslove, da kuham, perem rublje, čak i da odlazim u nabavku i na tržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutke počela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez robinje koju je noću odvodio u svoju sobu i počeo navaljivati na moja vrata, nisam znala šta da radim. Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali po kadijinom mišljenju moj muž je bio još uvijek zakonski živ i ako ih razljutim, mogli bi na silu da vrate mene i moju djecu u kuću mog muža, i još mene i mog oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla sam se i predati Hasanu koji je bio čovjekoljubiv i razuman i više nego moj muž, a bio je veoma zaljubljen u mene. Ali, ako budem ne-promišljena, ne bih postala njegova žena, već, sačuvaj bože, njegova robinja. Jer, proglašenje smrti mog muža nije poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dio nasljedstva, ili ih napustiti i vratiti se s djecom ocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mi-šljenju, ne mogu se udati za Hasana. Isto tako, pošto se ne bih mogla udati ni za koga drugog, ostala bih vezana za njihovu kuću i za taj brak, i činjenica da mi je muž nestao i ta beskrajna neizvjesnost njima je odgovarala. Jer, nemojte zaboraviti, ja sam obavljala kućne poslove, kuhala i prala, a pored toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u mene. Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo je da se udam za Hasana, ali prije toga trebalo je pogoditi se sa svjedocima i ubijediti kadiju. I pošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov otac i brat, pristali na to i ne bi bilo nikoga da im protivrječi, vje-rovatno bi kadija povjerovao svjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da je moj muž mrtav. Najteže bi bilo ubijediti Hasana da neću napustiti kuću kao udovica, da neću tražiti nasljedstvo ni novac zbog braka s njim i, ono najvažnije, da ću svojom voljom poći za njega. Znala sam da je najbolji način da spavam sa Hasa-nom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga se na taj način oslobodim. Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od mog nestalog muža bio je mlađi osam godina i kad je moj muž bio kod kuće, bio mi je kao brat, što nas je zbližilo. Sviđala mi se njegova nenametljivot i strastvenost, uživanje kad se igrao s mojom djecom, čežnja s kojom me je gledao kao da sam čaša hladnog šerbeta od višnje, a on umire od žeđi. Ali znala sam da se moram jako potruditi da zavolim nekoga ko je od mene napravio pralju i ko mirne duše gleda kako kao robinja i sluškinja ski-tam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme, kada sam odlazila u očevu kuću i dugo plakala gledajući lonce, kuhinjsko posuđe i šolje, a noću spavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nije pružio priliku da ga zavolim. Bio je nepristojan jer nije mogao da povjeruje da bih se mogla zaljubiti u njega što bi omogućilo da se nas dvoje uzmemo. Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na mene da me poljubi, miluje, govorio je da mi se muž nikad neće vratiti, prijetio da će me ubiti, plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila da se neću moći udati za njega, jer njegova naglost i brzopletost nisu davale mogućnost da se probudi istinska i plemenita ljubav iz bajke. Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojoj smo djeca i ja spavali, odmah sam ustala i, ne obazirući se na to da li ću uplašiti djecu, na sav glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zli duhovi. Probudila sam svekra i svojim urlanjem i strahom od džina, razotkrila Hasana, njegovog sina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricima i besmislicama o džinima razboriti starac je spoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i da nedolično nasrće na ženu njegovog drugog sina, majku dvoje djece. Kada sam rekla da neću spavati do jutra i da ću sjediti na vratima da sinove zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada sam im rekla da ću s djecom na duže vrijeme otići kod oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je poraz. Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sa sobom neke uspomene na bračni život, stvari koje mi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao: časovnik sa zvoncem za-plijenjen u Mađarskoj, bič izrađen od tetive najsnažnijeg arapskog konja, komplet za šah od slonovače napravljen u Tabrizu, koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, i srebrne svijećnjake koji su bili trofej iz bitke za Nahdživar, zbog kojih sam se često svađala da ih ne prodaju. Napustila sam dom svog nestalog muža i, kao što sam očekivala, to je pretvorilo Hasanovu strasnu ljubav prema meni u beznadežan ali vrijedan plamen. Znao je da ga otac neće podržati, pa je, umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa pticama, la-vovima suznih očiju i žalosnim gazelama u uglovima. Neću kriti od vas da sam skoro ponovo počela da iščitavam ta pisma koja, ako ih nije pisao i oslikavao neki njegov prijatelj, otkrivaju bogat svijet Hasanove mašte što nisam primijetila dok smo živjeli pod istim krovom. Zbog toga što je u posljednjim pismima tvrdio kako me neće tjerati da radim kao robinja jer sada više zarađuje, zbog načina na koji mi se obraćao s poštovanjem, šaljivo i nježno, zbog beskrajnih svađa i izvoljevanja moje djece, zbog očevih jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih uzdahnula. Prije nego što je Hajrija postavila sto za večeru, napravila sam ocu mlaki napitak od najboljeg svježeg cvijeta urmi donesenih iz Arabije, dodala kašiku meda i malo limunovog soka, polagano ušla kod njega i dok je čitao Knjigu duše, kao duh nečujno stavila napitak pored njega onako kako on želi. JA SAM DRVO Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša. U ime Alaha poslušajte moju priču. Popijte kafu, otjerajte san, širom otvorite oči, pažljivo gledajte i pripovijedaću vam zašto sam tako usamljen. Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom, grubom papiru, zato što iza medahovih leđa treba da stoji crtež stabla. Sada pokraj mene nema drugih tankih stabala, stepskih travki sa sedam listova, vijugavih mračnih stijena koje ponekad liče na šejtana ili čovjeka, usplahirenih oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo, horizont i ja. Ali je moja priča mnogo zamršenija. Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige. Nespokojan sam što ja, kao crtež drveta, nisam stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet da bi se moglo desiti da, kad već nisam dio knjige, moj crtež bude okačen na zid pa da mi se klanjaju i obožavaju me, kao što to čine idolopoklonci i bezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čuju sljedbenici Erzurumi-hodže, a opet, jako se stidim i bojim. Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne znam koje sam priče dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispao sam iz nje, kao list sa drveta. Ispričaću vam: PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE POPUT LISTA S DRVETA Persijski šah Tahmasp, najljući neprijatelj Osmanlija i najveći ljubitelj iluminacije među svjetskim vladarima, prije četrdeset godina počeo je da se gubi i nije mu više bilo važno ono što je volio, a na prvom mjestu mu bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo. Kada je ostavio i kafu, mozak je stao; zbog nepovjerenja karakterističnog za namrgođene i mračne starce, da bi bio daleko od osmanlijske vojske, svoj prijesto je iz Tabriza, koji je u to vrijeme pripadao Persijancima, preselio u Gazvin. Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo džin. Doživio je nervni slom i zavjetovao se da će se zauvijek odreći vina, lijepih momaka i slikanja, što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema kafi, uzvišeni šah izgubio i zdrav razum. Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi, iluminatori i minijaturisti, koji su dvadesetak godina u Tabrizu stvarali najveća svjetska čuda, raspršili kao ptice na sve strane svijeta. Sultan Ibrahim Mirza, nećak i zet šaha Tahmaspa, doveo je najbolje majstore u Mašad, gdje je bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio prepisivanje svih sedam mesnevija Heft evreng koje je napisao pjesnik Džami, najveći pjesnik timuridske epohe u Heratu. Kada je čuo za tu sjajnu knjigu, šah Tahmasp, ljubomoran na svog pametnog i lijepog nećaka kojeg je istovremeno i volio i zavidio mu i žalio što mu je dao svoju kćerku za ženu, protjera ga u nastupu gnjeva s mjesta valije u Mašadu i pošalje u grad Kain, a zatim, u novom naletu ljutnje, u još manji Sebzevar. I opet su se kaligrafi i iluminatori iz Mešheda razmilili po drugim gradovima i zemljama, po radionicama drugih sulta-na i prinčeva. No, nekim čudom, veličanstvena knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao je pravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo na konja i otišao u Širaz da nađe najboljeg pozlatara, odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do kaligrafa koji piše najfinijim stilom zvanim nastalik, potom je preko planina stigao u Buharu i jednom velikom majstoru iluminacije koji radi na dvoru uzbečkog kana dao je da osmisli kompoziciju i nacrta likove; zatim je otišao do Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanju nacrtao vijugave travke i listove, a drugi je u stilu zvanom rika zlatnim slovima napisao tekst na ploči iznad vrata, i nakon toga ponovo je otišao na jug u Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokaže stranicu koju je tokom šest mjeseci napola završio i dobio pohvalu za to. Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj način, knjiga nikada neće biti dovršena, unajmili su tatarske glasnike. Uz stranicu koju je trebalo ukrasiti, svakome su nosili i jedno pismo gdje je objašnjeno šta se od njih traži. Tako su glasonoše noseći stranice knjige prošli čitav Horasan, Uzbekistan i Transoksa-niju. Što su glasnici bili brži, i knjiga je brže napredovala. U nekom karavansaraju iz kojeg se čuje zavijanje vukova u snježnoj noći ponekad bi se sreli pedeset deveti i sto šezdeset drugi list, i kad bi u prijateljskom razgovoru shvatili da rade za istu knjigu, pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojoj mesneviji nalaze, pogađajući redoslijed stranica koje bi donijeli iz svojih soba. Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kako sam čuo, završena, trebalo'je da budem i ja. Po nesreći, jednog zimskog dana drumski razbojnici presreli su tatarskog glasonošu koji je, noseći me, prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog Tatarina pretukli, a zatim orobili, silovali i bezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje stranice sam ispao. Želim da me pogledate i razmislite: je li trebalo da pravim sjenoviti hlad Medžnunu, koji je pre-rušen u čobanina išao u posjetu Lejli u njenom šatoru? Ili je trebalo da utonem u noć kake bih prikazao tamu u duši beznade-žnog i nevjernog čovjeka? Volio bih da pratim sreću dvoje ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i pronašli mir na ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacam sjenku na posljednje trenutke Aleksandra Velikog, koji danima krvari iz nosa zbog sunčanog udara na osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je trebalo da budem simbol snage i godina oca koji svom sinu daje savjete o ljubavi i životu? Koju je priču trebalo da osmislim i uljepšam? Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene odnijeli i nosali po planinama i gradovima, povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivao svoju prefmjenost shvatajući da je gledanje slike drveta prijatnije od gledanja samog drveta, ali s obzirom na to da nije znao iz koje je priče drvo koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je od grada do grada, ali hajduk me nije, kako sam se plašio, pocijepao i bacio, već me je u nekom hanu prodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Taj ubogi čovjek ponekad me je noću, uz svjetlost svijeća, dugo gledao i plakao. Kada je nesretnik umro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupio me je majstor medah i ja sam stigao čak do Istanbula. Sada sam sretan i čast mi je što se nalazim među vama, iluminatorima osmanlij-skog padišaha, čudesnih ruku, sokolovih očiju, čvrste volje, nježnih zglobova i osjećajne duše. Molim vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore da me je neki majstor iluminacije na brzinu nacrtao na grubom papiru da bih visio na zidu. Kakvih sve besramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima, poslušajte sad! Sinoć je, sjetite se, moj majstor medah ovdje na zid objesio crtež nekakvog psa, prepričavao je avanture nevaspitane životinje i istovremeno pričao o događajima jednog Husret-ho-dže iz Erzuruma! E, sad oni koji se priklanjaju Husret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo, tobože, govorili protiv njega. Zar bismo mogli kazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva bez korijena? Zar bismo tako nešto mogli uopšte i po-misliti?! Kakvo spletkarenje, kakvo izmišljanje! S obzirom na to da se ime Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret iz Erzuruma, ispričaću vam priču o drvetu i Nedret-hodži Zrikavom. Dakle, Nedret-hodža Zrikavi iz Sivasa, pored toga što je proklinjao ljubav prema lijepim mladićima i iluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanska rabota i da će oni koji je piju završiti u džehenemu. E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova moja najveća grana savila? Ispričaću vam, ali zakunite se da nećete reći nikome, da vas Alah sačuva od kleveta. Jednog jutra, vidim ja, ogroman čovjek, mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa, kao div, zajedno sa gore pomenutim popeo se na moju granu i tu skriveni mojim bujnim lišćem, rade, da prostite, one stvari. Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkim slikarima; ako ima onih kojima služe kao uzor, neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikaju lica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako da prema slici možeš tu osobu na ulici prepoznati. Njihove žene ionako slobodno šetaju ulicom, pa sad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni to nije dovoljno, otišli su još dalje. Ne mislim u podvođenju nego u slikarstvu. Šetali jednom tako nekom franačkom livadom veliki franački slikar i neki drugi veliki umjetnik te razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom šetnje pred njima se pojavi šuma. Kad nacrtaš neko drvo u ovoj šumi, svako ko leda sliku, ako poželi, može doći ovamo i prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike. Ne zbog toga što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način, istanbulski psi zapišavali misleći da sam pravo drvo, nego zato što ne želim da budem pravo drvo, nego ono što drvo predstavlja. ZOVEM SE CRNI Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu noć, uvijek iznova, iščitavao sam Šekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo po praznoj sobi u pustoj kući, prilazio svijećnjaku i pomoću titrave slabašne svjetlosti svijeće, posmatrao razdražljivo treperenje ljutitih slova moje ljubljene, kako sve pokušava ne bi li me prevarila, i njihovo preplitanje zdesna nalijevo. Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski kapak koji je iznenada otvorila moja ljubljena, i na njemu njezino lijepo lice i tužni smiješak. Ugledavši njeno lice, zaboravio sam sva ona lica kojih sam se u posljednjih šest-sedam godina prisjećao, misleći da su ona lica sa usnama boje višnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura. Tokom noći sanjario sam o braku. Sanjajući, nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da mi je uzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća je počela da se rasplinjuje u nekakvoj kući sa stepenicama; nisam uspijevao da pronađem dobar posao, svađao sam se sa ženom, a ona se nije osvrtala na moje riječi. Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja o lošim stranama braka iz Gazalijevog djela Oživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitao noćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetio sam se da se o dobrim stranama bračnog života mnogo više govori. Iako sam uporno tjerao sebe da se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko puta čitao, sjetio sam se samo dvije. Kada se muškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red, ali u kući sa stepenicama nije bilo nikakvog reda. Drugo, brakom se izbjegava samozadovoljavanje, zbog kojeg sam osjećao grizu savjesti, kao i od skitanja po mračnim sokacima za svodnicima u potrazi za kurvama, zbog čega me je još više pekla savjest. Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me je navela na masturbaciju. Kako bih tijelo i mozak što prije oslobodio te želje, kao i obično povukao sam se u jedan ugao sobe, ali shvatih da ne mogu masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio zaljubljen! Taj očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem i strahom zbog čega sam usplahireno šetao po sobi kao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da se pojavi na prozoru, čemu onda ovo pismo kojim je slala suprotne poruke? Zašto me je otac zvao ako me njegova kći toliko ne želi? Da li se oni, otac i kći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi osjećajući da vrata, zid i pod pucketaju, zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki škr-gutavi odgovor na svako moje pitanje. Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogo godina, crtež koji prikazuje kako se Širin zaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ga nadahnut istim motivom iz neke osrednje knjige koja je pristigla tetku iz Tabriza. Gledanje crteža nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad bih ga se sjetio zato što su i crtež i moja iz-java ljubavi bili jednostavni , niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred svitanje razum je nadvladao i shvatio sam da je vraćanje crteža Šekurin sjajan potez u partiji ljubavnog šaha koji je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošću svijeće napisao od-govor. Kad sam malo odspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao na ulicu i dugo hodao. Snijeg je uske istanbulske sokake proširio i rasteretio gradsku gužvu. Sve je bilo tiše i mirnije kao u mom djetinjstvu. Kao što mi se u snježnim zimskim danima mog dje-tinjstva pričinjavalo, pomislih i sada kako su vrane opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula. Hodao sam, osluškujući škripanje svojih koraka po snijegu i gledajući paru koja je izlazila iz usta, osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje pri pomisli da će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u koju je Tetak tražio da odem, vladati tišina kao i na ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po nekom dječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijeti moje pismo Šekuri, gdje ćemo se naći prije podnevnog namaza. Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja Sofije. U spoljašnjem izgledu te zgrade, u kojoj sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio šegrt i, zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često je posjećivao, ništa se nije promijenilo osim ledenica koje su visile sa strehe. Mladi zgodni šegrt proveo me je između starih knjigovezaca omamljenih mirisom smole i ljepila, još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladića koji su na koljenima miješali boje u činijama, ne gledajući ih, pogleda zakovanog za plamen peći. Jedan starac u uglu pažljivo je bojio nojevo jaje na krilu, drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a mladi šegrt ih je obojicu gledao s po-štovanjem. Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji su prekoreni, kako crvenih lica gledaju knjige pred sobom pokuša-vajući shvatiti gdje su pogriješili. U drugoj ćeliji utučeni, tužni šegrt, zaboravljajući boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu ko-jom sam maloprije prošao. Iluminatori koji su pravili reprodukcije, pripremali kalupe i boje, oštrih pera odmjeravali su mene, stranca, ispod oka. Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo trijemom koji je okruživao drugi sprat radionice sa sve četiri strane. Dolje, u dvorištu prekrivenom snijegom, dvojica mlađahnih učenika, drhteći od zime iako ogrnuti prekrivačima od oštre vune, čekali su nešto, moguće i kaznu. Sjetio sam se batina što su ih dobijali mladi učenici zbog lijenosti ili uzaludnog rasipanja skupih boja, kao i šibanja dok im noge ne prokrvare. Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore koji su sjedili na koljenima, udobno smješteni, i nisu izgledali kao majstori kakve sam zamišljao; bili su mladi, tek što su završili šegrtova-nje. S obzirom na to da su veliki majstori kojima je majstor Osman nadjenuo nadimke radili kod svojih kuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobu nekog karavanseraja zagubljenog među visokim planinama, a nikako na umjetničku radionicu našeg moćnog, bogatog vladara. Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem. Ugledao sam ga prvi put poslije petnaest godina, ličio je više na sjenku, nego na avet. Veliki majstor koji mi se, kao sam Behzad, čudesno ukazivao, budeći osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji i crtanju na svojim putovanjima, obasjan snježnobijelom svjetlošću koja je ulazila kroz prozor od strane Aja Sofije, u svojoj bijeloj odjeći, iz-gledao je kao da se odavno stopio sa avetima onoga svijeta. Poljubio sam njegovu ruku prekrivenu staračkim pjegama i podsjetio ga ko sam. Rekao sam mu da me je moj tetak još kao dijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao, napustio sam radionicu, otišao na putovanje po Istoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša i defter-dara, da sam preko Serhat-paše i drugih velikaša upoznao kaligra-fe i iluminatore u Tabrizu, naručivao izradu knjiga, boravio u Bagdadu, Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnoge ratove. Bez obzira na to ispričao sam mu kako u arapskim pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, već i na uspomene. Ispričao sam mu kako žene koje peru veš, kada snijeg pada na tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesme obojene cvjetnim bojama, a djeca pod jastucima čuvaju sladoled za ljeto. Jer došao sam sa Istoka, iz Persije, gdje se vode ratovi, prinčevi se bore za prijesto, pale i pustoše gradove, gdje se svakodnevno pregovara o ratu i miru, ali gdje se vijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najbolje iluminacije. No, njegovi protivnici ubiše ga opijumom i otrovom, i na prijestolje dovedoše njegovog maloumnog brata Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove vladavine, izbijale su pobune prinčeva, braće, valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobno i sa Serhat-pa-šom, da je Persija postala prah i pepeo, pretvorivši se u haos. Po-luslijep i maloumni šah, ostavši bez novca nije mogao naručivati ni prepisivanje ni ukrašavanje knjiga. Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata, majstori i šegrti, stari učitelji i učenici koji su stvarali čudesa u iluminatorskoj radionici šaha Tahmaspa, ilustratori pod čijim perima su konji galopirali, a leptiri letjeli, čarobnjaci boja, majstori knjigovesci i kaligrafi, svi su ostali bez posla, novca i krova nad glavom. Neki su se odselili na sjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki dođoše u Istanbul. Neki su započeli druge poslove upropastivši i sebe i svoju čast. Pojedini su stupili u službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedni prema drugima neprijateljski raspoloženi, i izrađuju male knjige veličine dlana sa svega nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige, na brzinu napisane i namijenjene ukusu običnih vojnika, nevaspitanih paša i razmaženih prinčeva, rasprostrle su se svuda. U čadoru nekog paše, neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao u Erzurum sa rat-nog pohoda na Istok, vidio sam zbirku nepristojnih slika, među kojima je bilo i radova majstora Sijavuša. Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu izrađujući crteže koji nisu dio neke knji-ge ili priče. Posmatrajući tu jednu jedinu sliku, ne razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je gledaš zbog nje same, radi uživanja: na primjer, diviš se kako je neki konj vjerodostojno nacrtan na njoj i za to daješ novac slikaru. Najviše se traže prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa mnogo ljudi spustio se na tri stotine akči, a naručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jef-tiniji i da bi pronašao kupca, neki ne nanose čak ni boju, crtaju crno-bijelo na neobrađenom, grubom papiru. Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest dana kako ga nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao. Vjerovatno zato da bi iluminatori u miru radili na Sumarni kojom se bavila cijela radionica. Ipak, padišah nije tražio da se napravi poseban kutak u dvorištu carske palate za majstore iluminacije kako bi oslikavali jednu posebnu knjigu, nego je zapo-vijedio da rade po kućama. Sjetio sam se da je to naređenje moglo biti izdato zbog Tetkove knjige i ušutio sam. Koliku aluziju je napravio majstor Osman tim posljednjim riječima? Padišah, koji je dolazio u pratnji carskog rizničara Hazima, dvorskog hroničara Lokmana i glavnog majstora Osmana, slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici i tako saznao ko radi na oslikavanju koje knjige, ko je uradio koju pozlatu, ko je obojio koju sliku, šta rade oni koji prave boje, crtači linija i iluminatori, odnosno šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku. Rastužio sam se zato što je urađena imitacija cijele te napuštene ceremonije koju više nisu priređivali jer je dvorski hroničar Lokman, pisac većine knjiga toliko oslabio da nije više mogao izlaziti iz kuće, majstor Osman nestao je u magli ozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica majstora Leptir, Maslina, Roda i Prefinjeni radili su kod kuće; konačno ni padišah više nije gledao na radioni-cu sa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostario uzalud jer nije proživio život, i nije uspio da postane majstor zanata, ali nije se uzalud iskrivio i pogrbio jer je uvijek detaljno pratio sve što se događa u radionici i znao ko šta radi. Tako sam prvi put u životu posmatrao legendarne stranice Sumarne koja je opisivala slavlje povodom obrezivanja malih prinčeva, sinova našeg padišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o toj svečanosti od pedeset i dva dana u čemu je učestvovao cijeli Istanbul, ljudi svih zanimanja i iz svih esnafa, a za knjigu koja to slavlje opisuje, čuo sam još dok se radila. Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, naš padišah, zaštitnik svijeta, udobno smješten na balkonu palate pokojnog Ibrahim-paše, blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu. Njegovo lice bilo je nacrtano stručno i s poštovanjem, iako ne toliko precizno da bi se moglo razlikovati od ostalih. Na desnoj strani crteža koji je zauzimao dvije stranice, u lijevom dijelu smjestio se padišah, a na prozorima i pod lukovima stajali su veziri, paše i persijski, tatarski, franački i mletački izaslanici. S obzirom na to da oni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtane nepažljivo, nisu gledale ni u šta određeno, nego u sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio da se i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i kompozicija, dok su zidne dekoracije, stabla i keramički cri-jepovi bili drugačije iscrtani i obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari završe ilustracije i knjiga bude uvezana, čitalac koji bude listao Sumarnu na svakoj stranici treba da vidi padišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijek u istom položaju posmatra trg gdje se odvijaju uvijek drugačiji događaji, obojeni svaki put drugačijim bojama. Na crtežu sam vidio one koji se otimaju za stotine činija s pilavom na Atmegdanu i one uplašene živim zečevima i pticama koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio sam kazandžije koji su se esnafski vozili na kolima s točkovima ispred sultana i na nakovnju postavljenom na golim prsima jednog od njih čekićima kovali bakar, a da ga nisu povrijedili. Vidio sam staklare koji su, vozeći se kolima pred sultanom, na staklu crtali karanfile i čemprese, poslastičare koji recituju slatke pjesme dok vode kamile natovarene šećernim papagajima u kavezima i vrećama punim šećera, i stare bravare koji su na kolima izložili brave s kukama, sa zasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaća novih vremena i novih kapija. Leptir, Roda i Maslina radili su na prikazu mađioničara: jedan je žonglirao dugačkim štapom na kojem se jaja kotrljaju, a drugi je udarao u daire. Vidio sam prizor kada je Ki-lič Ali-paša natjerao u pomorskim bitkama zarobljene nevjernike da prave kaursku planinu od blata, sve natovario na kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako je domovinu nevjernika natjerao da bolno jeca. Vidio sam golobrade kasape odjevene u boje ruže i patlidžana s mesarskim satarama u rukama kako se smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim na kuke. Gledaoci su aplaudirali krotiteljima lava kojeg su vezanog lancima doveli pred sultana, dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrva-vile od bijesa, a onda na sljedećoj stranici vidio sam lava, simbol islama, kako tjera ružičastu svinju koja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit sam se nagledao crteža berberina kako brije mušteriju dok okrenut naglavačke visi s tavanice svoje radnje, dovezene na kolima pred padišaha, i njegovog šegrta odjevenog u crveno koji drži mirišljavi sapun i ogledalo u srebrnoj posudi čekajući bakšiš. Upitah ko je to nacrtao. Nije važno ko ju je nacrtao. Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao učenike čiji su džepovi puni rubinskog praha ili su sakrili list zlata u hartiju. Pretpostavljam da su to ona dvojica koja su maloprije čekala na hladnoći. Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da se nekome narugaju, pohrlili se na vrata da to gledaju. Onaj ko pogleda sliku, na prvoj shvata da je u pitanju trg čije tlo bi trebalo da bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slici traga za drugim bojama, kako bi se nečim zanimao. Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost na stranice knjige. Na jednoj jedinoj stranici za neku Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je crtež koji prikazuje flotu kako kreće u rat, ali očigledno je, čim je čuo krike svojih drugara, otrčao da posmatra nemilosrdno šibanje. Izgledalo je da flota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoću šablona, nije plovila morem, ali ta neprirod-nost i nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze sa šablonom, nego sa nenadarenošću mladog ilustratora. Tužno sam primijetio da je šablon divljački istrgnut iz neke stare nepoznate knjige, nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, već poodavno mnogo šta nije primjećivao. Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je rekao da završava iluminaciju jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S divljenjem sam posmatrao tugru i njezinu pozlatu izrađenu na praznom papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome je upućena. Mnogi buntovnici na Istoku, kako mi je poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na plemenitu i nadmoćnu lje-potu ovog sultanskog monograma. Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa Džemala, ali samo letimično da ne bismo stali na stranu neprijatelja boje i iluminacije koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a iluminacija samo ističe ljepotu rukopisa. Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujući da popravlja stranu iz Nizamijeve Hamse nastale u doba Timurida koja prikazuje nagu Širin dok se kupa, zapravo ju je kvario. Stari poluslijepi majstor, devedesetdvogodišnjak, koji nije znao pričati ni o čemu drugom osim o susretu sa Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a veliki majstor je tom prilikom bio slijep i pijan, drhtavom rukom pokazivao je ukrase na kutiji za olovke koju će, kada je za tri mjeseca završi, pokloniti padišahu za Bajram. Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice u kojoj je radilo osamdeset umjetnika, šegrta i učenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina poslije batina kakvu sam mnogo puta doživio; s vremena na vrijeme prekinuo bi je glasan smijeh ili neka šala, ponekad jecaj ili stenjanje koje prethodi plaču i sve to podsjeća čak i stare majstore na batine koje su dobili kada su bili šegrti. Posma-trajući devedesetdvogodišnjeg poluslijepog majstora, daleko od svih ratova i nereda, pomislio sam kako sve ide svome kraju. I pred sudnji dan zavladaće isti muk. Crtanje je tišina misli, muzika očiju. Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora Osmana, osjetio sam ne samo ogromno poštovanje, nego i nešto potpuno novo, nešto što je pokrenulo osjećanja: sažaljenje pomiješano s divljenjem kao što osjećate prema evlijama, svetim ljudima; nepoznat osjećaj krivice. Možda i zbog toga što je moj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skriveno ili otvoreno, imitira stil franačkih majstora, bio njegov suparnik. Suočavajući se sa zlom koje prijeti umjetnosti, važni su moral i vještina. Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladi iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja. Kao iluminator da li želi da ima stil koji će ga razlikovati od ostalih i da li će to potvrditi time što će se negdje na slici potpisati, kao franački majstori. Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu. To je vrlo osjetljivo pitanje na koje čovjek ne može lako odgovoriti iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O vremenu iluminacije i Ala-hovom vremenu. Ali to nisam priznao i upitah ga: ,,A treće pitanje? Ako spojiš prvo i drugo što sam rekao, dobijaš sljepoću. Najdublje u iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami. Polako sam sišao niz zaleđene stepenice. Znao sam da ću ova tri pitanja postaviti Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog razgovora, već da bih bolje razumio te vršnjake koji su za života postali legende. Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našao sam se sa Ester na novom bazaru u blizini jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje Zlatni rog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje su trgovale, ženama iz siromašnih mahala, odjevenim u široke is-prane kaftane, u mnoštvu koje je vrvilo među mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama, odjevena u ružičastu odjeću, koju je morala nositi svaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna, krupnog tijela, usta koja nikada ne miruju, sa obrvama i očima koje su mi slale znakove kolutajući. Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvare vješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela čaršija. Rekla mi je da Šekura misli na mene. Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri, odgovorila je da ima mnogo posla, pokazujući svoj zavežljaj, pa će pismo odnijeti tek oko podne. Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao u posjetu trojici majstora. MENE ZOVU LEPTIR Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata. Otvorio sam ih i pogledao: gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno šegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se da li nosi neku vijest od Tetka, kad reče kako želi da pogleda stranice koje ukrašavam, da dolazi prijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mi postavi jedno pitanje. Dobro, rekao sam, koje pi-tanje? STIL I POTPIS Sve dok bude više izroda koji se bave umjetnošću, ne radi uživanja i uvjerenja, nego radi novca i ugleda, rekoh, nagledaće-mo se mnogih gadosti i pohlepe kao što je manija za stilom i potpisom. Napravio sam ovakav uvod, ne zbog toga što u to vjerujem, nego zato što se tako kaže, jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvari ljubav prema zlatu i ugledu. Ako ćemo pravo, kao i u mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i na novac i na slavu što ga, naravno, usrećuje. No, ako bih to otvoreno rekao, napali bi me prosječni iluminatori, koji su ludi od zavisti, i tražili od mene da na zrnu pirinča nacrtam drvo i tako dokažem da svoj posao volim više nego oni. S obzirom na to da znam da je pomama za stilom, potpisom i osobenošću stigla do nas pod uticajem franačkih i kineskih majstora koje su prevarile slike što su doni-jeli jezuitski sveštenici, ispričaću vam tri poučne priče. TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU Alif Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima sjeverno od Herata živio jedan mladi kan koji je volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka voljela je samo njega. Cijele noći provodili su u vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su željeli da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sreće posmatranje prelijepih crteža starih majstora nacrtanih u knjigama. Posmatrajući savršene crteže, koji su se neprestano ponavljali, osjećali su da vrijeme stoji i da se njihova sreća prepliće sa zlatnim vremenima o kojima priče govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan majstor iluminacije koji je uvijek iznova istim crtežima savršeno ukrašavao iste knjige. Crtajući Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo pogledavaju, Husreva i Širin koji se značajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz priče, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoti-cu. Kan i njegova ljubljena, posmatrajući te stranice, čvrsto su vjerovali da njihova sreća nema kraja i darivali majstora zlatom i pohvalama. Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše umjetnika sa pra-vog puta i on, pod uticajem šejtana, zaboravi da ljepotu tih crteža duguje starim majstorima, pa pun gordosti pomisli da će nje-gova djela biti još ljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno. Međutim, ugledavši novotarije majstora iluminacije, kan i njegova ljubljena pomisliše kako je došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugog gledanja crteža kanu se učinilo da su prizori njihove sreće narušeni i najprije osjeti zavist što je njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim, da bi izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu robinju. Kada je to saznala od haremskih tračara, tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da se objesila o je-dan kedar u haremskom dvorištu. Kan, koji je uvidio svoju grešku i shvatio da je uzrok slikareva strast prema sopstvenom stilu, naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtan obmanuo. Ba U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan sretan stari car koji je volio iluminacije. Živio je sa svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek oženio. No, između njegove žene i njegovog sina kojeg je imao s prethodnom ženom dogodi se ljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin se postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u iluminatorsku radionicu i posveti se slikarstvu. Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio je toliko lijep da ga niko nije mogao razlikovati od crteža starih majstora, i otac je bio veoma po-nosan na sina. Zapravo, ako stavi svoj potpis, neće li time otkriti kako crtež sadrži njegovu sopstvenu gre-šku? Nažalost, sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je morao kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom maćehom i šejtanom, potpiše se u skrivenom uglu jednog crteža između trave i zida. Prvi crtež koji je potpisao prikazivao je prizor Husreva i Širin. Poznato vam je: Husrev je oženio Širin, a Širuje, njegov sin iz prethodnog braka, zaljubljuje se u nju i jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca i probode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto, dok je stari car posmatrao crtež, primijetio je da je na njemu nešto pogrešno, pošto nije bio svjestan da je vidio sinovljev potpis, osjećao je samo da ima nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj crtež nije pričao priču ili legendu, već je prikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu. Shvativši to, stari car se uplaši. I baš u tom trenutku njegov sin, kao na slici koju je nacrtao, uđe kroz prozor i posiječe oca jataganom, ne gledajući njegove od straha razrogačene oči. Džim TJ svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao je o tome kako su prije dvije stotine godina najomiljenije umjetnosti u Gazvi-nu bile ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah, koji je tada vladao u Gazvinu, pokorivši četrdeset zemalja od Vizantij-skog carstva do Kine možda se tajna njegove moći krila u ljubavi prema umjetnosti , nije imao muškog nasljednika. Da se poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja, odlučio je da svojoj kćeri pronađe za muža nekog pametnog iluminatora i najavi nadmetanje trojici neoženjenih majstora iz svoje radionice. Prema Rašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo jednostavan trebalo je nacrtati najljepši crtež! S obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to znači crtati po uzoru na stare majstore, sva trojica izabraše omiljenu scenu: prekrasnu djevojku oborena pogleda koja, obuzeta ljubavnim jadima, sjedi u rajskom vrtu među čempresima i kedrovima, uplašenim zečevima i uznemirenim la-stavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući, nacrtala su isti crtež po ugledu na stare majstore, a onaj koji je želio da se najviše istakne, želeći samo sebi pripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje ime u najskrivenijem uglu slike, među narcisima. Ali zbog svoje drskosti, taj iluminator bio je prognan iz Gazvina u Kinu. Započelo je novo nadmetanje za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan crtež, lijep kao pjesma, na kojem je bila ljepotica na konju u čudesnom vrtu. Jedan od njih, zbog pogrešnog poteza četkice ili namjerno, čudno je nacrtao njušku bijeloga konja na kojem je jahala djevojka istaknutih jagodica i očiju iskošenih kao u Kineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. On se, doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečat kako bi se istakao. U toku pri-prema za vjenčanje šahove kćeri s darovitim umjetnikom, koji je slikao bez greške i potpisa kao stari majstori, prema ljetopisu Ra-šidudina iz Gazvina, zbilo se još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahova kći tužno je posmatrala crtež lijepog velikog majstora koji je trebalo da postane njen muž. To je staro pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli, oni bi ostavili njen trag na obrvi, oku, usnama, kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni nedostatak ostavljen na crtežu, predstavljao je znak njihove ljubavi koji bi samo oni mogli prepoznati. Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja jaše na konju, dragi oče, ali na njoj nema ni traga nečemu mojem. Jer, poslije nekog vremena, svi oponašaju majstora i slikaju djevojačko lice po ugledu na lice njegove voljene. Kada sam primijetio da je, nakon što je pažljivo saslušao sve tri moje priče, Crni smeten zveckanjem moje žene u hodniku i sobi pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam ga pravo u oči. Treća priča objedinjuje te dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nad-menost. Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na osnovu njegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam otvoreno reći ko sam ja. Meni sve polazi za rukom. Crtam i bojim kao gazvinski majstori, smijući se i zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji od svih. A sa nestankom pozlatara efendi Prefinjenog, predosjećam da je efendi Crni zato došao, nemam nikakve veze. Crni me je upitao kako se slažu brak i umjetnost. Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam oženio najljepšu djevojku u gradu. Kada ne radim iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No, to mu nisam spominjao, samo sam rekao da iluminator čini čuda na hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh ponoviti sa ženom.
Trazim decka ,smjeh do suza
Pošao sam za njima. Prihvatamo razmišljanje po kojem je celishodno govoriti i istorijski i strukturalno o despotskoj i infrastrukturalnoj moći države. Igla i konac I na kraju, razmislite o tome da vam pri ruci budu igla i konac. Šta se dešava poslije smrti, gdje ti je duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš tamo? Da se pitalo mog oca, čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najvedi naučnik, znati umjetnost i ilu-minaciju, biti modan, imati vlast i biti bogat kao Krez, a pošto takvog nema, trebalo je da sjedim u kudi i čekam. Orhan Pamuk ZOVEM SE CRVENA I kad ubiste čovjeka, pa se oko njega prepirati počeste.. Kako se našminkati: 1 Mat puder prije toga kremu ako je lice dehidrirano pa high-lihter te puder u prahu; kontura lica u terakoti - uz rub kose, ispod jagodica te vilične kosti; zlatni shimmer po kapku i po samoj jagodici te na sam vrh jagodice breskva rumenilo. U početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godine postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevši da je Istanbul pun žena čiji su muževi ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.
[Kako pronaci prijatelje u inostranstvu|Pornici za odrasle|Zene za upoznavanje karlovac]
komentiraj (0) * ispiši * #
