< siječanj, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off






Linkovlje za mene, ali slobodno se poslužite
crazyauntpurl
Atrus
Iskra
Pituljica
Zrinka
Pinkeye's Twisted Jewelry
Rusulica
Maestra od Nesa
Djevojčica s knjižicama
Fuxa Felicity
Demona
Odjavna špica
Rahatli
Ta_____



i još
Ekviva
H-alter

Pollitika
Dave Barry
Gitak TV


Stripovi koje obožavam
Devil's Panties
Crap I Drew on My Lunch Break
Tentacle Monsters And The Women Who Love Them
Shortpacked!
Cyanide And Happiness
Pearls Before Swine
Piled Higher And Deeper
Calvin and Hobbes

Slika hostovana na Fotorola.com

11.01.2005., utorak

As far as she (my mother) is concerned a chair is there to sit down on, and she couldn't care less whether it has pink petunias on it or purple polka dots, as long as it doesn't collapse. It's as if, like a cat, she cannot see things unless they are moving. She is becoming even more indifferent to
fashion, and strides around in improvised getups, a ski jacket, an old scarf, mitts that don't match. She says she doesn't care what it looks like as long as it keeps out the wind. ... But she isn't even aware of the chagrin this could cause. She never says What will people think? The way other mothers do, or are supposed to. She says she doesn't give a hoot.
I think this is irresponsible of her. At the same time, the word hoot pleases me. It makes my mother into a nonmother, a sort of mutant owl. I have become picky about my own clothes, and given to looking at myself from behind with the aid of a hand mirror: although I may appear all right from the front, treachery could sneak up on me: a loose thread, a dropped hem. Not giving a hoot would be a luxury. It describes the fine, irreverent carelessness I myself would like to cultivate, in these and other matters.

Margaret Atwood: Cat's Eye



baš mi je bio simpa ovaj dio kad sam naišla na njega jutros, vozeći se u tramvaju prema gradu. par sekundi kasnije sinulo mi je da sam opet krenula u šoping bez da sam se u tu svrhu posebno uredila u najšminkerskiju i najsnobovskiju verziju sebe, kako bih od prodavačica dobila tretman dostojan ljudskog bića, i to ne običnog, već onog koji je došao da im ostavi 200 i više kuna. mrzim kupovanje odjeće, i to radim samo kad moram. i onda jedva čekam da prođe.
danas... ne znam zašto je prodavačica bila nadrkana na mene, i putem doma mi je palo na pamet da možda ne bih stvar trebala shvaćati osobno, jer ona je možda danas bila nadrkana TOČKA.
al živcira me taj osjećaj koji dobijem u većini dućana, kao da nisam dovoljno FINA. nisam dovoljno COSMO. ne izgledam kao osoba koja koristi riječ STYLING.
naravno, situacija nije ništa bolja u mjestima koja izgledaju (bolje rečeno: mirišu) kao da su pošteđena toga: poput indian shopova. sad mi se čini kao dio fantazije, kad su u indian shopovima radili napušeni hipiji (što od trave, što od eteričnih ulja i mirisnih štapića koje su forsirali), sa
osmjehom od uha do uha i nježnim glasom koji priča o prirodnim materijalima. sad su možda obučeni kao u ludim sedamdesetima, ali izraz lica podsjeća više na pretty woman, dok mjere da li
sam dovoljno alternativna, ili tek zalutala jer imaju šarene marame.


i tako si svaki put obećam da neću ić po dućanima nespremna. ubuć ću sve ono što žele od mene, ovisno gdje idem, samo zato da ih vidim kako me gledaju kao dostojnu onoga što nude.

al zaboravim, jebemu.

- 00:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>