| < | siječanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
eh, bila sam dakle doma.. i jedno me kopanje po ormarima dovelo do moje haljine s mature.. a kad god naiđem na haljinu s mature, sjetim se kako su mama i tata pljunuli nimalo zanemarivu svotu za nju (recimo da bih si danas s tim novcima mogla pronać dva malo finija mp3 playera, koji bi služili ipak nešto duže.. danas sam malo više praktičar, tad sam bila romantičar..). ma koliko preskupa, ta je haljina simbol jedne od mojih mudrijih odluka, budući da je to bio prvi put u životu da sam odlučila da neću ić na dijetu zato da bih stala u neki filmski odjevni predmet, nego sam umjesto toga kupila krinolinu, pa se nisam morala odricat božićnih kolača. seka kaže da je ta haljina "sooooooooooo you", razvlačeći ovaj so poput izblajhane američke teenagerke kako bi naglasila da smo se stvarno našle - haljina i ja. i budući da ću je moć obuć još jednom samo ako budem nominirana za oscara, a niko ne želi unajmit ili kupit polovnu haljinu za maturalnu večer, svaki put kad je nađem u ormaru odlučim se igrat princeze, pa je obučem i skakućem malo po kući. zato je držim u skrivenim kutevima ormara, jer bi bilo nezgodno da ovo radim prečesto. al eto, prije par dana jesam. pa sam se umorila od skakutanja i sjela na pod u svom zelenom zgužvanom blesavom šuškavom kostimu princeze i gledala slike s večeri kad sam je nosila pred ljudima, u cipelama s potpeticama (sad dobro ide uz kućne papuče, a kad je zima, mogu nosit i hlače od trenirke ispod, ništa se ne vidi). i sinulo mi je da sam sad bliže godišnjici mature nego Večeri Kada Je Oboren Rekord U Puštanju Pjesme "Moj Ivane". dva dana kasnije sjedila sam za stolom sa pikabu i dys, individuama koje su bile sa mnom u tom razredu i na toj maturalnoj, ali nekako uvijek zaboravim. pričali smo, iznenađujuće ozbiljno, o tome kako ćemo organizirat godišnjicu mature, te tko koga osobno želi pozvat na taj happening. pokazalo se da postoji nešto što bismo mogli nazvati "paradoks godišnjice mature", jer se čini da ljudi koje nam je najnapetije vidit na godišnjici su upravo oni koji su nam ostali u glavi kao najantipatičniji, kao najsuprotniji od nas samih. dok razmišljam o ljudima koje ću tamo vidjeti, i zbog kojih ću se jednog dana i pojavit na čitavoj besmislenoj ceremoniji, shvaćam da iste te ljude ne bih htjela sresti na ulici. čudna stvar, al veseli me ta glupa situacija gdje ćemo jedni drugima postavljat glupa pitanja. zamišljam after party s par dragih ljudi, gdje ćemo do kasno prepričavat svaku blesavu situaciju, naglašavajući kako se nitko nije promijenio (osim nas, naravno, mi smo ODRASLI). . . . . . kvragu, zašto do toga ima još godina ipo dana! |