| < | studeni, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
unutar zadnjih 365 dana kroz ruke su mi prošle dvije jugonostalgičarske knjige, i nekoliko web stranica sličnog sadržaja, gdje autori na duhovit i autoironičan način opisuju male stvari iz male zemlje koje su imale veliko značenje. ispada da sam po pitanju jugonostalgije upravo idealna generacija, jer je ta zemlja trajala do istog dana dokad je trajalo moje rano djetinjstvo, pa je u mojoj glavi zemlja koju smo dobili poslije povezana sa prvim predpubertetskim mukama tipa "što je to menstruacija i moram li baš i ja to dobiti?", varijablama s kojima, jadna, vjerojatno nema nikakve veze. moja je generacija, kao zadnja koja je nosila plave kape i crvene marame i obećavala da će marljivo učiti i raditi i biti dobar drug, imala tu sreću da ne samo upadne u sveti klan, nego da je to big deal, i da pred godištem 1983.-1984. bude starija više od te jedne mizerne godine - jesi li pionir ili nisi ostalo je kao velika stvar. tako sam i idealna publika za ovakvu literaturu, jer sam u cijeloj toj priči bila dovoljno stara da se nekih stvari sjećam i da mi je o njima zanimljivo čitati, a opet toliko mlada da ne nosim košaru ogorčenosti iz tog vremena, niti da me iko pita što sam i za koga bila tad i na što sam se okrenula kasnije.. e, koja literatura, dakle... pa prvo, tu je sfrj za ponavljače, dejana novačića. čovjek je doveo do suza čitavu moju obitelj, a da nije ispričao nijednu tužnu stvar. knjiga počinje parodijom na sveto pismo: "I odvoji Tito svjetlost od tame i nazva Tito svjetlost 'naši', a tamu nazva 'njihovi'", i kartom jugoslavije, koju sam pronašla i na netu.  obratite pažnju na to s kojim sve zemljama graniči, dakle, ta Yuga. na ovoj slici se ne vidi da je glavni grad jugoslavije i jedini milijunski grad - mrduša donja. knjigu je mama pronašla u beogradu kad je bila na nekom seminaru, i otkad su je pročitali svi u kući, kruži među bakama, djedovima, ujacima i tetkama koji u doglednoj budućnosti neće posjetiti beograd. tako pri izvlačenju svojih najdražih citata ostajem svedena na nekoliko njih objavljenih na webu, ali što je, tu je - "Najbrojnija nacija u Jugoslaviji su Seljaci. Za razliku od zemljoradnika i stočara, Seljaci žive isključivo u gradskim sredinama. Najviše ih ima u upravnim odborima društvenih preduzeća i partijskim komitetima..." - "Najbrojnija narodnost u SFRJ su Švabe. Oni su loša narodnost, jer ubijaju partizanske ranjenike. Jedini način da prestanu je da im dođe Boris Dvornik..." druga knjiga slične tematike, ne baš toliko smiješna, ali blizu, je jergovićeva historijska čitanka 2. o povijesnoj čitanci jedan ne znam ništa, osim što, po logici stvari, mogu zaključiti da se i u njoj nalaze priče o malim karakteristikama pokojne zemlje. ali iz broja dva čitao mi je priče jergović lično u profil megastore-u nedavno, a poslije toga mi je mama objašnjavala ko je baka vuka, i uputila me da pogledam rječnik na www.postyu.info. mada duhovit, jergović me nije nijednom doveo korak do gušenja od smijeha iz jednog jako nepoštenog razloga - zato što nije srbin. što ću, meni su riječi sa e i glagoli na -isati smiješni pa makar se radilo o članku 23. zakona o sadnji voćaka, i jergović može biti stoput bosanac i tisuću puta bradat i čupav, neće mu pomoći. uglavnom, što sam naučila iz te svoje "joj di nam je ona krasna zemlja" literature.. prije svega, da o njoj uopće ne znam onoliko koliko sam mislila da znam. to što se sjećam branka kockice i nije neka velika stvar, jer mi je za čitanje sfrj za ponavljače trebalo široko znanje o jugoslavenskim meteorolozima. bez mamine pomoći sam uspjela pročitati cijelu stranicu samo kad je pisao o balaševiću, jer sam tu literaturu već odavno prošla. druga stvar, ispada da je jugoslavija bila jedna jako smiješna zemlja. zemlja u kojoj je postojala samo jedna vrsta paste za zube i zvala se kaladont, zemlja u kojoj je kupavanje auta bio događaj za cijeli komšiluk, zemlja u kojoj se navlačilo šarene presvlake preko crno-bijelih televizija, i u kojoj je svaka kuća imala svoju babu da, gledajući seriju, svako malo podsjeća sebe i ukućane "to ništa nije istina, to oni sve glumu", i u kojoj se "malo misto" pratilo u velikim grupama, kod onoga ko televiziju uopće ima, zemlja, uostalom, sa tisuću ljudi kao što su roko prč i anđa vlajina.. imam osjećaj da se kutija sa uspomenama tek počela otvarati (osim navedenih, s tim su se malo igrali već i ugrešićka i matanovićka, pokazavši mi koliko su čarobne stvari poput turske kave i šuškavca) i da je na pomolu nova moda, u kojoj će svi lokalni pisci morati ispričati svoju blesavu priču o blesavim jugoslavenima. svijet se polako zasitio tolkiena i njegovog izmišljenog svijeta sa hobitima, čarobnjacima i vilenjacima, i već vidim ekranizaciju priče koja počinje sa "nekad davno", o zemlji koja odavno ne postoji, ali nekad su davno u njoj živili smiješni ljudi. Dan Republike: praznik koji niko nije slavio Nacionalni praznik u SFRJ zove se Dan Republike. U početku je za Dan Republike puštana vojna parada u Beogradu, ali se kasnije od toga odustalo zbog skupoće. Ušteđene pare su investirane u tzv. "spajanje praznika". "Spajanje" se vrši ako Dan Republike pada npr. u utorak, pa se onda ponedeljak proglasi za neradni dan. Ako bi pak Dan Republike pao u sredu onda bi i ponedeljaki utorak bili neradni, a isto tako i četvrtak i petak. Pošto običan svet ovaj praznik nije slavio, jer su svi oduvek bili protiv komunista, samo nisu smeli da kažu, tog dana se za ručak nije spremalo ništa posebno, već samo ono što se slučjano zatekne u kući: pihtije, podvarak, sarma i pečeno prase. Odnekud bi se, takođe potpuno slučajno, pojavili i rođaci i prijatelji s domaćom iz Užica i demižonima iz Dalmacije, tako da je posle Dana Republike sledila sezona vađenja fleka. Dan Republike je zato prirodno prelazio u bolovanje do novogodišnjih praznika. I tako do Prvog maja. |